DA li da joj kažem?

Moja Stella ne zna istinu o svom porijeklu. Volim je više od života. Danas joj je 30-ti rođendan, a ona je još uvijek, nakon niza propalih veza, sama. Nikad joj nismo rekli. Mislili smo da je tako bolje i za nju i za nas.

Danas sam tužna zbog nje, zbog toga što jedna malada i lijepa, vrlo obrazovana žena ne uspijeva ostvariti potpunu sreću, ostvariti sebe kao ženu. Kad malo bolje razmislim, ona čini se nastavlja moju sudbinu, ako je tako nešto uopće moguće.

Rođena sam i odrasla u patrijrhalnoj sredini koja je neumoljivo propitivala i prokazivala sve anomalije pojedinaca i obitelji. Već u 15-oj su me vodali doktorima jer nešto nije valjalo.Izvana sam bila kao i sve moje vršnjakinje, bila sam ljepuškasta, vrlo svijetle puti, skoro crne kovrčave kose i zlatasto smeđih očiju. Po koži sam imala more madeža i svi su govorili da je to znak da ću biti sretna i bogata. No, put do te hipotetične sreće i bogatstva je bio u maglama, nevidljiv i nespoznatljiv.

Sve moje vršnjakinje su već imale "svoje vrijeme" (menstruaciju), a ja sam blesasto slušala njihove, već djevojačke razgovore i poslušno sa svojim roditeljima odlazila doktorima. Govorili su da ima vremena, davali mi neke tablete i obećavali da ako do 18-te ne prokrvarim, da će tada poduzeti radikalnije korake, a meni su iznad gornje usnice izrasle tamne dlačice kao brčići u dječaka, ni moja prsa nisu se baš previše žurila da narastu. Malo sam se stidjela, no tablete su izgleda ipak nešto napravile, jer sam na pragu 18-te ipak, u strašnim bolovima prokrvarila. Sve se to krilo od svijeta kao neka mračna obiteljska tajna.

Zaljubila sam se kasno, već me pratio epitet "stare cure", moje mlađe sestre su se već poudale.Veza je vrlo brzo zapala u krizu zbog razlike u godinama i zbog stigme "stare cure", a taj dan kad je pukla mislila sam da ću umrijeti od bola. Mislim da sam taj dan doživjela pravi živčani slom iako nisam znala šta bi to trebalo biti. Tri dana i tri noći sam samo ležala i plakala ne želeći vidjeti nikoga. Na kraju su ga doveli k meni, on je bio užasnut mojim izgledom, mlad i neiskusan nije znao što bi sa mnom i samo me je ljuljuškao u naručju k'o malo dijete. Proveli smo tako cijelo popodne i nakraju dogovorili vjenčanje, jer smo oboje zaključili da ne možemo jedno bez drugoga.

Svadbe sa svim pripremama i dogovorima dviju obitelji se sjećam kao u magli, samo mi je bilo važno da ćemo konačno biti skupa i da ga neću izgubiti.

Vrlo brzo nakon vjenčanja smo otišli u Njemačku i tada mi se otvorio posve novi svijet. Udala sam se za pametnog i radišnog momka. Oboje smo radili danju i noću i vrlo brzo napravili kuću u rodnom mjestu, a i pokrenuli vlastiti posao koji su vodili naši braće i sestre. Mi smo se vraćali u Njemačku, radili i dalje i usput dopunjavali svoje nedovršeno obrazovanje. Otkrila sam depilaciju i kozmetiku, naučila prikriti svoje fizičke nedostatke i istaknuti prednosti.

Madeži su donijeli i sreću i bogatstvo, ali je naša sreća bila manjkava. Godine su prolazile, imetak rastao, ali željeno dijete nije stizalo. Moje zakašnjelo i problematično hormonsko sazrijevanje su presudili: ja ne mogu roditi.

Lako i brzo smo se dogovorili o usvajanju, oboje smo željeli dijete, ostao je teži dio, kako to saopćiti našoj rodbini na obje strane. Dobit ćemo još jednu stigmu, a već smo bili predmet zavisti i ogovaranja zbog svog imetka. Još jednu stigmu nismo mogli podnijeti...i tako smo jednoglasno odlučili: lažirat ćemo moju trudnoću.

To ljeto, oko posvajanja smo već sve dogovorili, na ferje smo krenuli sa sretnim vijestima i sa umjetnim trbuhom pod mojom ljetnom haljinom. Familija oko nas se raspametila, no lakše je bilo nabaviti umjetni trbuh nego biti stalno na oprezu, da netko ne shvati. To ljeto smo svoje ferje jako skratili i brzo se vratili u Njemačku s izgovorom da moram biti pod stalnom liječničkom kontrolom.

Slijedeće ljeto smo na ferje došli sa našom malenom Stellom, u koju smo se zaljubili na prvi pogled. Bila je pravi dar sudbine i zvijezda koja je na čaroban način obasjala naše živote. Čuvali smo je kao kap vode na dlanu.

Imali smo sreće, dobili smo pametno i živo dijete koje je ispunilo sve naše snove i očekivanja. Učila je lako i brzo (kao da je i biološki naša), postala je na vrijeme odlična liječnica. Nitko od poznatih nije prozreo naše lažirano roditeljstvo, pa joj nitko nije ni postavljao zbunjujuća pitanja tijekom odrastanja. Kako je to bilo moguće? Jednostavnom promjenom mjesta boravka u odsutnim trenucima, a i cijelo vrijeme smo se u Njemačkoj klonili "našijenaca" koji su nas samo sramotili.Sebe nismo smatrali klasičnim gastarbajterima. Mi smo u Njemačkoj živjeli, a ne samo bili na privremenom radu. Naše diplome su Njemačke diplome.

Našu Stellu je život i posao odveo u drugi grad. Viđamo se koliko stignemo. Danas joj je rođendan, dok joj čestitam osjetim tu njezinu neobjašnjivu tugu, i silnu bol i želju da je utješim, ali ne diram u to. Umjesto toga, glumljenim veseljem je ohrabrujem.

Čitala sam o staničnom pamćenju i sve se bojim da ona, duboko u srži svoga bića osjeća tajnu svog rođenja koju kroz odrastanje nije znala sebi objasniti. Možda zato, stalno u očima nosi nejasnu čežnju. Možda se zbog toga osjeća nepotpuna, kako to poznajem, ja sam se cijeli svoj život, sve do njezinog ulaska u naše živote osjećala kao nepotpuna žena. Možda zbog toga nejasnog sjećanja na odbacivanje po rođenju sada ne uspijeva zadržati svoje emocionalne veze.

Toliko sunca i radosti je unijela u moj život. Toliko joj želim potpunu sreću da me boli. Ako joj kažem, hoće li to pomoći ili će tek tada nastati bura u njezinom životu?

DA li da joj kažem?