Polutama razbijena zrakom sunca koji pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca. Tišinu razbija žamor iz hodnika. Ona spušta čašu i osluškuje.
"Misliš li stvarno da je to ona?"
"Siguran sam"
"Mislio sam da je već davno nestala"
"Ovo je uvijek bila njena garderoba"
Ona osluškuje dalje, pali novu cigaretu.
"Kako se ona ono zvala?"
"Imala je nekoliko imena i voljela je pupoljke ruža boje zalazećeg sunca. Poslao sam joj cvijeće kao nekada sa znakom upitnika u koverti"
"Da li je ona ikada saznala tko voli njenu nesigurnost u osmjehu?"
"Ne znam, ali danas to mora saznati, mora saznati za sve ove duge godine moga čekanja na njenu hrabrost da ponovo stane pred publiku"
Kucanje na vratima. Ona prilazi korpi s pupoljcima. Gleda ceduljicu i prepoznaje znak upitnika. Osmijeh nestaje s njenog lica. Kucanje na vratima se ponavlja. Ona uzima čašu i otpije gutljaj. Prilazi ogledalu i popravlja šminku.
"Dragi moj nepoznati prijatelju danas je kasno, kasno za sve, a ja sam tako malo željela"
Ponovo prilazi ružama.
"Da li je to stvarno bilo malo? Željela sam početi tamo gdje su mi ukrali mladost" razmišlja i prisjeća se početka.

"Odlično, odlično " uzviknu muški glas iz gledališta. "Ti si stvarno mala genijalka"
"Hvala profesore"
"Samo tak nastavi. Buš vidla, svijet će pričati o tebi"
"Ja ne glumim profesore, ja proživljavam jedan dio mladosti"
"To je ono pravo, ti živiš ulogu moja mala genijalko. Sutra će biti još bolje" dignuvši se ushuićeno je govorio čovjek koji je u isto vrijeme bio režiser i njen mentor.
Ostala je sama na pozornici dok je starac polako odlazio. Kada su se počela gasiti svijetla otišla je u garderobu i pred ogledalom počela razmišljati o vremenu iz kojeg je željela početi ponovo živjeti.
Sjeti se kuće u kojoj je odrasla i majke koja je strahovala svaki puta kada je netko pokucao na vratima.

Vani je narod urlao od sreće. Rat je završio. U njihovu kuću su uselili neki strani ljudi u čizmama i uniformama koje su smrdile na znoj. Zatvorena u sobi stajala je pred velikim kristalnim ogledalom i željela obući najljepšu haljinu i otići na slavlje. Rat je završio, a ona ne smije slaviti. Njen otac je bio u zatvoru. Majka je prodavala dio po dio nakita da bi mu odnijela nešto hrane i sapuna i kolonjske vode.
Stojeći tako pred ogledalom začu muški glas iz hodnika:
"Do sutra da si se spakirala drugarice. Kuća je sada naša, a ti ćeš na periferiju."
Sjetivši se svoje mladosti i kraja prvog svjetskog rata, njena majka pristojno upita.
"Kako to mislite gospodine?"
"Nemoj ti meni gospodine, to ti je za mene uvreda drugarice. Gledaj da pokupiš najpotrebnije stvari pa seli"
Njena majka ugleda budućnost svoje kćeri u prošlosti koja ju je ponovo dostigla, a Veta još uvijek neshvaćajući tragičnost trenutka pokušava zaustaviti osmjeh na licu.
Veliko kristalno ogledalo u crnom okviru izrezbarenog drveta i u njemu slika djevojke kojoj je u tim trenutcima budućnost bila ukradena. Iz ogledala joj se smješila prošlost, djetinjstvo skriveno u svjetlu tog kobnog proljeća. Vidje oca kako dolazi kući u predvečerje i donosi poklon majci. Sinestezija njenih osjećaja uskovitla taj trenutak i pretvori ga u priču.
Bilo je to u onom davnom vremenu, kada su svijetom još hodale dobre vile. Djevojčica velikih zelenih očiju je sjedila u vrtu prekrasne kuće i promatrala nebo. Osmjeh na njenom licu je odavao san s kojim se budila. Nedaleko od nje su stajali otac i majka, gledali je nježno i bili beskrajno sretni zbog njenog postojanja.
"Veta je drugačija od njenih vršnjaka." reče otac
" Ona i budna sanja." odgovori mu majka
" Naše dvije starije djevojčice uče matematiku, fiziku i kemiju, a ona čita Sofokla."
Miris ruža se širio vrtom. Iz kuće se širio miris nedeljnog ručka i tek ispečenih kolača. Njene dvije starije sestre, uvijek zajedno i uvijek daleko od nje, su rješavale domaće zadaće u njihovoj djevojačkoj sobi.
Veta je tražila istinu u heksametrima. Talija je voljela njena jutra i njene večeri. Spustila se onog novembarskog dana s Olimpa i zaustavila nad koljevkom tek rođene djevojčice. Njen plač je bio drugačiji, u njemu je već onda bilo protesta i želje za slobodom. Dotaknula je njeno čelo i djevočica prestade plakati, oči, koje još nisu vidjele boje, dobiše sjaj kojim će kasnije osvajati ljude.
Sunce se uvijek zaustavljalo na svom putu kada je ona u dnevnoj sobi pred velikim kristalnim ogledalom igrala jednu od izmišljenih scena iz nekih od pročitanih drama. Talija je tračkom sunca obasjavala sobu i pretvarala je u amfiteatar. Bogovi su se spuštali s neba i pljeskali. Sunce je voljelo te trenutke i trajalo vremenom Vetinih snova.
A onda su dobre vile prestale bdjeti nad malom kućom u perivoju. Rat je zatutnjao Europom. U njihovoj kući su se smjenjivale vojske. Vetini roditelji su snagom svog uma i jezicima koje su govorili komunicirali sa strancima u svom domu i nadali se da će kraj rata uskoro doći i donijeti pobjedu ideala kojima su se hranili . Osjetila im više nisu bila potrebna za uzbuđenja. Snalazili su se i bez njih u tom vremenu svog nepostojanja u zemlji kojom su se još uvijek svake večeri prosipale oči neba, ali i zrnca gladi. Veta je tražila ruke na kojima bi mogla dalje sanjati, ali ruke su poludjele od straha jedne drugima oduzimale dodir. Njeno srce je kucalo tek potrebne odkucaje, oči se zatvarale tek umorom i otvarale prividnim odmorom koji je bio prevara sna.
Rat je završio, godine su se redale, a veliko kristalno ogledalo je otkrivalo njenu tugu i njenu glad. Čovjek kojeg je zavoljela je živio tamo odakle glasovi više nisu stizali. Misao na njega je bilo jedino pravo uzbuđenje iako je mjesto gdje se nalazio bilo bez geografskog položaja, bez umjetničkih djela i poezije koja ih je prije hranila. Sunce je ušlo u sobu koja više nije bila njena, bila je to suza za jednom ljubavi i jednim bliskim, ali činilo joj se tako davnim životom. Imala je osjećaj da čuje daleke odkucaje srca i da se njima može sporazumjevati s onim koji je daleko, tako užasno daleko, tamo gdje pisma i riječi više ne stižu.
U pozadini dubine, tamo iza ogledala Veta vidi troja vrata i čuje glas: " dakle dobro, ove osobe ovdje će vam ispričeti priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od Ismene i od nas svih koji večeras nemoramo umrijeti."
Veta prestrašeno pogleda kroz prozor. Vrta u kojem je odsanjala djetinjstvo više nije bilo.

Iz tog razmišljanja je povrati glas starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:
"Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."
Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.
Veta u velikom gradu, daleko od velikog kristalnog ogledala i u njemu skrivenih snova, krijući porijeklo i ideale, živeći na rubu između sna i jave, poče svoje srce hraniti nepovjerenjem u izgovorene riječi. Buketi cvijeća i pisamca sa znakom upitnika su stizala, ona ih je pospremala u ladici svog toaletnog stola u teatru.
Tko je taj nepoznati, možda je jedan od svjedoka sa suđenja njenom ocu, možda je demon iz njenih besanih noći, a možda je utvara od kojih je pobjegla u veliki grad.
"Profesore moram vam nešto priznati" reče dobročudnom starcu koji je vjerovao u nju.
"Kaj se mota po tvojoj pametnoj glavici?"
"Prošlost, od koje sam bježala, me pronašla i ovdje u hramu."
"Kakva prošlost. Ti si tako mlada, pred tobom je život i karijera" odgovori joj starac ozbiljno.
"Bojim se profesore, užasno se bojim sjena koje me kada noću napuštam Talijin hram prate do stana."
"Daj mala, ti si stvarno glumica, ti voliš teatar i živiš Antigonu izvan njega." starac se smješio pokušavajući tako rastjerati demone iz njenog sjećanja.
Veta mu je bila zahvalna jer bježeći od prošlosti je skoro zaboravila i svoje djetinje snove.
U bolničku sobu se probio tračak sunca. Profesor ju dotaknu svojom slabašnom rukom i osmjehujući se reče:
"Ti i ja ćemo stvoriti živi teatar. Stvorit ćemo hram u kojem će publika vjerovati u svjetla s pozornice, svjetla koja će stizati direktno iz srca onoga koji će stajati na rampi. Ti ćeš biti majka nad majkama, svjetlo koje će u svakom mladom glumcu paliti žar istinskog talenta. Tvoje mjesto je i za katedrom i na daskama mala moja Antigona."

"Ja sam samo majka. Djevojčica kojoj sam, bježeći od utvara, ukrala ljubav čeka na mene. Nikada nije vidjela oca, jer su ga odveli prije nego ga je mogla zapamtiti."
"Ona će te shvatiti. Rodila si djevojčicu koja će tražiti i spoznati pravu istinu tvog bijega i njegovog nestanka. Diana u njoj će je odvesti na izvor vječnog svjetla. Neboj se mala moja Antigono, nad svakim rođenjem bdije neka boginja, samo ju treba znati prepoznati, slijediti i nikada je izdati"
Sunce je obasjalo bolničku sobu. Profesor je umirao smješeći se. Veta zaplaka. Poslije njegovog sprovoda je lutala velikim gradom želeći se osloboditi demona koji su se u njenim snovima ponovo javili.

U isto vrijeme su preostali velikani glumišta krojili njenu sudbinu. To je bilo vrijeme kada moć nije stizala s neba. Smjestivši se u foteljama, iz kojih su istinski ideali protjerani, oni su stvarali jedan novi Panteon u kojem nije bilo mjesta za boginje. Talija napusti hram. Veta, slomljena istinom o teatru koji više nije bio san njenog profesora, zatvori svoje snove u stvarnost koja više nije bila njen pravi život.
Zatvorena u svoje strahove Veta je još jedino vjerovala u Thaliju i nadala se buđenju iz Trnoružičinog sna.
Godine su prolazile, san je trajao. Profesorove riječi su lebdjele kao dobar omen nad njenim životom. Dočekala je kraj nevrednovanja njegovog sna i rehabilitaciju njegove misli. Stala je na rampu pričajući priču o njegovom snu.
Buket cvijeća i pismo sa znakom upitnika je vrati na početak. Osluškujući glas pred garderobom odjednom osjeti uzbuđenje. Ljubav, koju je godinama sanjala, je dotaknu sjećanjem na dan kada je on, čovjek iza upitnika, otišao u zemlju iz koje pisma više nisu stizala.