''Da bi razvili prave kriterije o književnosti - trebali bi početi čitati i poeziju!

Ne nazivaju ju uzalud najvišom formom ljudskog načina izražavanja jer poezija nije samo najsažetiji, već i najsenzibilniji način prenošenja čovjekovog iskustva

Knjige su, u cjelini, manje konačne od nas samih. Čak i lošije među njima nadžive svoje tvorce uglavnom zato što zauzimaju manji fizički prostor od onih koji su ih napisali. One često stoje na policama i skupljaju prašinu dugo vremena pošto se autor pretvorio u prah. Ipak je i taj oblik budućnosti bolji od sjećanja nekolicine nadživjelih rođaka ili prijatelja na koje čovjek može da računa, i često upravo ta težnja ka posthumnoj dimenziji i pokreće nečije pero.

 

I zato, kada vrtimo i obrćemo u rukama te pravokutne predmete in octavo, in ljuarto in duodecimo itd., itd. - ne griješimo mnogo ako slutimo da svojim rukama držimo i  realne ili potencijalne urne sa našim prahom. Na kraju krajeva, to što se ulaže u knjigu - bio to roman, filozofski traktat, zbirka pjesama, biografija ili triler - je, jedini čovjekov život, dobar ili loš, ali uvijek konačan. Onaj tko je izjavio da je filozofiranje vježba za umiranje bio je u pravu, jer dok piše nitko ne postaje mlađi.

 

Niko se nije pomladio ni čitajući knjigu. A pošto je to tako, naše prirodno opredjeljenje treba da bude usmjereno ka dobroj knjizi. Ali, paradoks je u tome što u literaturi, kao uostalom i u svemu drugom, "dobro" nije autonomna kategorija: ono se određuje svojom razlikom od "lošeg". Čak i više: da bi napisao dobru knjigu pisac mora da pročita masu loših, inače neće biti kadar da postavi prave kriterije. I upravo bi to moglo da čini najbolju obranu lošoj literaturi na Strašnom sudu. 

 

Pošto smo svi smrtni i pošto čitanje knjiga oduzima mnogo vremena, moramo smisliti sistem koji će nam omogućiti nešto nalik na ekonomičnost. Naravno da se ne treba odricati mogućeg zadovoljstva uranjanjem u odeblji, osrednji roman sa sporim razvojem radnje. Isto tako znamo da se na taj način možemo zabavljati samo do izvjesne mjere. 

 

U krajnjem slučaju, mi čitamo ne radi samog čitanja već da bismo nešto saznali. Otuda potreba za sažetošću, kompaktnošću djela koje prikazuje čovjekov položaj u njegovoj raznovrsnosti, u najoštrijem fokusu; drugim riječima, otuda potreba za najkraćim mogućim putem. Otuda, također - kao jedna od posljedica pretpostavke da takvi najkraći putevi postoje (a oni postoje, ali o tome ćemo kasnije) - potreba za nekakvim kompasom sred okeana izdavačke produkcije.

 

Ulogu takvog kompasa, naravno, ima književna kritika, recenzenti. Ali, njihova kazaljka proizvoljno luta. Ono što je za jedne sjever, za druge je jug isto se događa, sa još većom proizvoljnošću, sa istokom i zapadom. Sa recenzentima postoje (minimum) tri vrste problema: 

 

a) on može biti zanatlija i isti ignorant kao što smo i mi; 

 

b) može biti izuzetno naklonjen ili nenaklonjen prema određenoj vrsti pisanja ili može samo raditi za određene izdavače ili medijske kuće; 

 

c) ako je darovit, pretvoriti će svoju recenziju u posebnu umjetničku formu - za to je potvrda Horhe Luis Borhes - i vi možete završiti tako što ćete radije čitati prikaze nego same knjige.

 

U svakom slučaju, zateći ćete se bez kormila i jedara u tom oceanu, pri čemu će stranice i stranice šuštati sa svih strana hvatajući se za splav, a vi nećete biti sasvim sigurni koju da sačuvate. 

 

Alternativa tome bila bi razvijanje vlastitog ukusa, nalaženje ličnog kompasa, upoznavanje sa, kako se to kaže, zvijezdama i sazviježđima - blijedim ili jasnim, ali uvek tako dalekim. To, međutim, uzima đavolski mnogo vremena i možete se naći u situaciji da, kao već veoma stari i sjedi, tražite izlaz sa šugavim primjerkom knjige pod pazuhom. 

 

Druga alternativa je - ili je ona možda dio ove iste - oslanjanje na tuđe mišljenje: na savjet prijatelja ili na kakav citat koji vam je legao na dušu. Ta procedura se ipak veže za ranu mladost. Ali i to se pokazuje kao nesigurno jer se ocean raspoložive literature stalno uvećava i širi o čemu jasno svjedoči i ovaj tekst.

Dakle, gdje je kopno, makar ono bilo samo pusti otok? Gdje je naš dobri Petko, da ne govorim o Čiti? (...)

 

(...) Da bi se razvio dobar ukus u književnosti - treba čitati poeziju! Ako mislite da to govorim zbog privrženosti esnafu, iz težnje da proširim interese vlastite gilde - varate se: nisam član profesionalnog udruženja. Stvar je u tome da, budući najvišom formom ljudskog načina izražavanja, poezija nije samo najsažetiji već i najsenzibilniji način prenošenja čovjekovog iskustva; ona isto tako nudi najviše moguće standarde za bilo koju lingvističku operaciju - pogotovo onu na papiru.

 

Što više čitamo poeziju postajemo netrpeljiviji prema svakoj vrsti praznoslovlja i opširnosti bilo u političkom ili filozofskom govoru, u povijesnim, društvenim naukama ili beletristici. Za dobar prozni stil uvijek je zalog preciznost, ubrzanje i lakonska snaga pjesničkog govora. 

 

Kao dijete epitafa i epigrama, kao najkraći mogući put do bilo koje zamišljene teme, poezija u ogromnoj mjeri određuje prozu. Ona je uoči ne samo vrijednosti svake riječi već i spretnosti iskazivanja duševnih stanja, alternativama linijske kompozicije, umeću izbacivanja očevidnosti isticanju detalja, tehnici antiklimaksa. 

Poezija razvija u prozi, pre svega, težnju ka metafizici koja razlikuje umjetnička dijela od prostih belles lettres. Međutim, treba reći da se upravo u tom domenu proza pokazala kao prilično lenj učenik.

 

Molim da me ne shvatite pogrešno: nemam namjeru da rušim ugled prozi. Stvar je u tome što je sticajem okolnosti poezija nastala prije proze i na taj način pokrila veće rastojanje. Književnost je počela poezijom, pjesmom nomada koja prethodi pisanju naseljenika. I kad sam jednom usporedio razlike između poezije i proze razlikama između zrakoplovnih snaga i pješadije, rečenica koju izgovaram sada nema nikakve veze ni sa hijerarhijom niti sa antropološkim izvorima literature. Sve što pokušavam da učinim je da budem praktičan i oslobodim vaše oči i moždane ćelije gomile nepotrebnog štampanog materijala. Poezija je, može se reći, i bila izmišljena s tim ciljem jer je ona sinonim za ekonomičnost. I zato sve što treba da činimo je da rekapituliramo, makar u minijaturi, taj proces koji je zauzimao mjesto u našoj civilizaciji tokom dva milenija.

 

Napisao:

 

Joseph Brodsky 

 

ruski pjesnik i esejist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine. 

 

Obradio i prilagodio: Nenad Grbac

 

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/883