.....izvukla sam jednu ladicu sjećanja, prepunu užurbanosti, ljubičica, zumbula ili nekog drugog mirišljavog cvijeća.....

 

Danas je zadnji radni dan u ovoj sedmici, a već razmišljam gdje ću sutra ići da uberem ljubičice. Treba ih ubrati puno, potopiti u vodu, i čuvati i ih preko noći, te se tom vodom umiti u nedjelju ujutru, da lice i duša budu mirisni i lijepi, da se krene na misu sa maslinovom grančicom...tako je radila moja baka, i moja mama, tako i ja danas, spremam sjećanja svojoj djeci i održavam lijep običaj.....

 

Ali, pošto živim u urbanoj i asfaltom naseljenoj sredini, a nemam vremena ići negdje izvan grada, već sam ranijih godina istražila parkove i grmlje, pronašla bokoriće ljubičica, mjesta gdje se mogu ubrati....Naravno, svi me vide kada se „šunjam“ od grma do grma u blizini zgrade općine, saginjem se, njuškam, pjevušim  i čekam kada će me „privesti“, kao osobu sumnjivog ponašanja.

 

U jednoj ruci kesa, kao da ću ubrati kilogram cvijeća, a ono se, isprsi u svoj svojoj skromnosti i jedva pokrije dno kese....Pošto uspješno obavim „misiju ljubičica“, žurim kući na daljnje pripreme...

 

Drago mi je što nosim cvijeće ubrano, a ne kupljeno, jer znam da će djeca ujutru juriti u kupatilo i takmičiti se koja će se prva umiti, jer tako rade svake godine, iako su već velike, odrasle.....

 

A onda sjednemo sve tri oko stola, izvadim sve časopise u kojima su recepti za kolače, predjela, slana jela, tražim nešto novo, nešto neobično....želim da sve prođe u ljubavi i sa ukusom, u miru i obilju...radujem se dolazećem Uskrsu, radujem se djeci (pola susjedstva dođe da bojimo jaja), radujem se gužvi i umoru......a najviše osmijesima koje ću vidjeti.....

Puno me posla čeka, ali neka....nagrada je velikaaaaaa......