14. CVJETNA BOLJKA

 

        Bio jedan cvijet, koji je držao nepravednim što postoji jesen.

        Cvijetu za cvijetom cvijet je počeo slati svoju žal i tjeskobu.

        “Čemu sve te naše boje i mirisi, ako je jesen neumitna? S jeseni će doći do klonuća i uvenuća”, stajalo je u poruci. “Zašto bismo se trudili biti raskošni, zanosni, livadom razigrani, ako će doći do rasapa sve te raskoši, zanosa, i igre”?

        Cvjetovi su, jedan po jedan, nastavili slati daljnjim cvjetovima ovu tužaljku i prosvjed. Miris im je zbog toga problijedio, boje utihnule. Pitali ih vilin-konjici, leptiri, i ostala sitna čeljad:

        “Što vam je? Jeste li vi cvjetovi, ili ste nečiji razgovor u mraku”?

        “Mi smo cvjetovi. Ali smo protiv jeseni. Tražimo da se ona ukine”.

        “Tražili, ne tražili, jesen je zakazana na kraju ljeta”.

Pčele pridometnuše:

“Sjetite se, jesen je nekima ispunjenje. Na primjer, jabukama. Kruškama, grožđu”.

Cvjetovi se onda obratiše vjetru:

“Vjetre, vjetre, ti nisi svezan za zemlju kao mi. Niti si svezan za vrijeme. Tvoja je misao slobodna. Kaži nam što da radimo”?

Vjetar se promeškolji u granju, ošine skutima po potoku, zajedri nad livadom, razbaruši ženske kose, i namreškan, namirisan izjavi:

“Izaberite, ljupke naše čaške, hoćete li proigrati, ili ćete odigrati; hoćete li provesti ljeto nujno ili rujno. I da znate, vaša je igra ili proigra samo vaša”.

“Kakva ti je to misao, vjetre, prijatelju”?

“Prijateljski odvezana. Ako ste nujne zbog jeseni, to se jeseni ne tiče. Ako ste rujne zbog ljeta, ni to se jeseni ne tiče. Ali se tiče vas, i jedino vas, ljetoraste naš“.

 

 

        Svatko bira svoje ljetovanje.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)