Te godine, proljeće je došlo jako kasno. Činilo se da snijeg nikada neće okopniti, da kiše neće prestati padati, sve do nekog novog potopa, da biljke neće imati snage podići svoje pokisle glavice i uputiti suncu, bar jedan bojažljivi osmijeh...Činilo se. Ali, kada je stiglo, u hipu se sve promijenilo. Snijegovi su čudom nestali, trava je zazelenjela svom snagom, sitne ljubice, visibabe, jagorčevine i ostali stanovnici šuma i proplanaka snažno su izašli van i smijali se na sav glas. Drveće je oživjelo, radujući se svojim stanovnicima, vjevericama, ptičicama...pa čak i djetliću koji ih  je uporno kuckao u ritmu: kuc, kuc, kuc.....

Život se ponovo živio.....

A ispod starog panja, na samom kraju šume i samom početku beskraja, dešavale su se pripreme....Lonci su zveketali, šerpe su cijukale, tave se ljeskale od čistote,  mirisale su svježe kifle, kruhovi se rumenili u kamenim pećima, glasovi su šaptali, užurbani, zabrinuti, požurivalo se, pjevalo.....Torta je rasla, čokoladna, kremasta, sprat po sprat, fondan po fondan,,,,a mele vrijedne ruke su ukrašavale sjanu caklinu od čokolade, sitnim cvjetićima đurđevaka i šumarica. Na malim spuštenim glavicama presijavale su se sunčeve zrake.....

Ovaj put, nadali su sve, trebalo bi biti besprijekorno, bajno, tačno, raskošno...a ne kao prošli put kada je Cvilidreta pripremao svadbu za sebe i ostao sam, sa košaricom u ruci.

A mnogo se toga promijenilo od tada. Florijana je poslije kratkog vremena shvatila da je princ nije oženio iz ljubavi, nego što je uspijevala spretno raditi na preslici. A pošteno govoreći, ona čak nije ni to sama mogla...i toga je bila jako svjesna. Kao mladu djevojku, ponijela je priča o životu na dvoru, imati dvorske dame, raskošnu garderobu, poslugu...ali ne...morala je raditi i raditi po cijeli dan, (iako je obećano da neće)  i jedinu radost je nalazila u svome sinu. Imala je puno vremena da razmišlja o svom životu i svojim postupcima. Znala je koliko je griješila, i znala je da kraljević nema pravu sliku o njoj. A to je već počelo umarati. Željela je da bude voljena onakva kakva jeste, radišna, ali ne nevjerovatna,  pažena kao žena, a ne kao stroj za rad....

Historija se gotovo ponovila. Ponovno je sjedila za preslicom, rukama prekrila oči, dok su joj se između prstiju slijevale suze kao bistri potoci sa sniježnih planina. Jecaji su potresali njeno vitko tijelo, a mali kraljević je spavao u korpi pored njenih nogu, i svojim jednoličnim disanjem pravio kontrast nekontrolisanom plaču njegove majke. Znala je da je pogriješila, znala je i kako da ispravi grešku, ali joj to saznanje nije donosilo olakšanje. i...baš u trenutku kada je rukama dohvatila kosu u očaju...ON se pojavio, kao nekada...iznenada, nasmijan, prpošan....sa sjajem u očima u kojima se naziralo svo znanje ovoga svijeta, i razlog suzama, i patnji.....

Onako malen, odvažan, stavio je ruke na bokove i čekao....Znao je da će ONA izreći sve što je muči i zatražiti pomoć.

A ONA, sa uzdahom olakšanja, sa mišlju da je uz prijatelja, pala je iscrpljena na pod, i ponudila sebe, pružila ruke...jer konačno je i ona znala: Prava ljepota nije vidljiva očima, nego srcu.....prijatelj je tu da pomogne, da utješi, da preuzme dio tereta....znala je da nije važno što nije lijep....važno je što je nikada neće ostaviti samu i od nje tražiti nemoguće....važno je ono što već u sebi dugo zna-ta ona ga ljubi, iako je bio ponekada zloćest...ona ga ljubi...i bit će njegova....

Istoga časa kada je to izrekla...pripreme su počele.

Na proplanku posutim biserima i nježnim ružinim laticama, sjedile su vile i plele vijence za svatove, za svačiju kosu po boji i naravi....I one su bile sretne i zadovoljne, jer vole kada neko nađe put i dom, pa ma kako dugo prije toga lutao....i naučio da mnoge stvari nisu onakve kakve izgledaju.....