ĆUP SA ZLATOM

 

 

 

Živio jednom jedan seljak, siromašak. Imao malo zemlje i par volova.

 

No jedne zime, zareda neka boljka među domaćim životinjama, te siromaškovi volovi uginuše. Stoga on u proljeće, u vrijeme sjetve, dade u najam susjedu ono malo zemlje što je imao.

 

Netom je susjed počeo orati, kad al mu plug zape za nešto u zemlji. Gleda on, pa ima što i vidjeti: ćup vrhom pun zlatnika! Ostavi orač plug i volove, pa trkom do susjeda.    

 

“Da znaš brate, kakve si sreće danas! Eno ti u zemlji ćup sa zlatom, idi, pa ga uzmi!”

 

“Ne, prijatelju, to zlato nije moje. Ti si mi platio najam, ti oreš tu zemlju, pa je red da tebi pripadne sve ono što se u njoj nađe,” odgovori siromašni seljak.

 

“Koješta,” povika susjed. “Kako meni može pripasti zlato, nađeno u tvojoj zemlji?! Svejedno je tko je orao, i tko je zemlju unajmio - ona je tvoja, ti si joj vlasnik, i o tomu više nema razgovora!”

 

Prepirka postajaše sve žučnija. Jedan viče: “Zlato je tvoje!”, drugi: “Ne,  tvoje je!” Umalo što se ne potukoše. Najzad, odlučiše poći kod cara, da on presudi ovaj spor.

 

Saslušavši žalbe obojice, car reče:

 

“Zašto se prepirete? Ćup sa zlatom nađen je u mojemu carstvu, u mojoj zemlji - on je dakle moj!” I car se uputi s dvorskom družinom na seljakovu njivu, da bi uzeo ćup. Kako li se iznenadio i zaprepastio, kad je vidio da se u ćupu kovrljaju zmije! Car se razgnjevi.

 

“Usudili ste se obmanuti svojega cara!” dreknu on. “Ode vam zbog toga glava!”

 

“Ne, ne, oče naš!” zavapiše seljaci. “Jer pogubit ćeš nas na pravdi Boga! U ćupu je uistinu zlato - vidjesmo ga očima!”

 

Car se vrati u dvorac i naredi svojim ljudima da još jednom pođu na seljakovu njivu, i da provjere sadržaj ćupa. Ovi pođoše, pogledaše, i izvijestiše cara da je ćup vrhom pun zlatnika.

 

Cara to još više zbuni. Pomisli da su ga oči prevarile, kad su ono ugledale zmije u ćupu. Ili je to bio neki drugi ćup?

 

I ponovno se car uputi na lice mjesta.

 

Otvoriše ćup, a u njemu sve vrvi od zmija.

 

Car tada naredi da se okupe svi njegovi mudraci i znalci.

 

“Objasnite mi, mudri ljudi, kako je to moguće: kad ja pogledam u ćup, on je pun zmija, kad pogledaju oni, ćup je pun zlata!”

 

“Ne ljuti se, gospodaru, zbog ovoga što ćemo ti reći. Stvar je u tomu, što je taj ćup sa zlatnicima darovan siromašnim seljacima, za njihov trud i poštenje. Zlato im pripada kao nagrada za pravedan život i rad - zato ga oni u ćupu i nalaze. A kada ti dohvatiš ćup, umjesto zlata nalaziš zmije, zato što želiš prigrabiti tuđu sreću.”

 

Car sav uzdrhta i ne znade što odgovoriti.

 

“Dobro,” reče nakon časka, “a sada odlučite komu od njih dvojice pripada zlato!”

 

“Naravno, vlasniku zemlje!” povika nalaznik zlata.

 

“Naravno, onomu tko ga je našao!” usprotivi se vlasnik.

 

I tako opet poče prepirka.

 

“U redu, stanite na trenutak,” rekoše mudraci. “Imate li vas obojica djece?”  

 

Ispostavi se da jedan ima sina, a drugi kćer.

 

I mudraci odlučiše da će povjenčati to dvoje mladih, i da će im kao svadbeni dar predati ćup sa zlatnicima. U tili čas presta svađa, roditelji se obveseliše, i svi ostali stadoše klicati od zadovoljstva. Svadba je trajala sedam dana i sedam noći.

 

 

(Jermenska priča, preveo M. N., prepravila V.K.)

 

 

 

 

 

preuzeto iz knjige

 

PRIČE I KAZIVANJA koju je kao zbornik priča NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH sačinila Vesna Krmpotić