ČUDNOVATI SREBRNJAK

 

         Bila nekoć  jedna siromašna žena. U kući joj se malo toga našlo čime bi dušu okrijepila, a baš ništa na čemu bi se ogrijala, pa zato pošalje svojega mališana u šumu, da skupi drva. Kad mu je svežanj bio dovoljno velik, dječak okrenu kući, a put ga navede preko nekog strništa. Tu opazi uglat, bijel kamen.

         “Ah, jadni stari kamene, kako li si bijel i blijed, zacijelo ti je strašno studeno!” reći će dječak. Skide sa sebe kaput, pa njime zagrne kamen.

         Kad je sa svežnjem došao kući, mati ga zapita zašto po takvoj studeni ide samo u košulji. Dječak nato pripovijedi kako je vidio star i uglat kamen, sav bijel i blijed od hladnoće, pa mu dao svoj kaput.

         “Budalo!” dočeka mati. “Zar misliš da kamen osjeća hladnoću?”

         I otjera dječaka da donese kaput. Kad je dječak došao do kamena, kamen se okrenuo, i jednom se stranom izdignuo iz zemlje.

         “Sigurno je to stoga što si imao kaput, jadni kamene,” zaključi dječak.

         No kad pogleda malo bolje, imade što i vidjeti: pod kamenom sandučić, pun bijelih srebrnjaka.

         “Zacijelo su to ukradeni novci,” pomisli dječak. “Nitko neće pošteno zarađen novac stavljati pod kamenje u šumi.”

         Dječak uze sanduk, ponese ga do jezera u blizini, pa sav onaj novac baci u vodu. Potonuše srebrnjaci, ali jedan, vrijedan pedeset groša, ostade vodi na površini.

         “Taj je pošteno zaslužen, takav ne tone,” rekne dječak u sebi, uzme srebrnjak, pa s njim i sa svojim kaputom krenu kući. Kod kuće pripovijedi majci što je i kako bilo.

         “Ali je jedan srebrnjak ostao na vodi i plivao,” nadoveže dječak. “Taj sam uzeo, jer je pošteno stečen.”

         “Glupane!” dočeka mati. “Kad bi pošteno bilo samo ono što na vodi pliva, onda na svijetu ne bi bilo mnogo poštenja. Da su novci bili i deset puta ukradeni, ti si ih našao, a svak je sebi najbliži. Da si novce zadržao, mogli bismo lijepo živjeti za sav svoj vijek. Ali ti si glupan, pa ćeš takav i ostati, i zato se više neću s tobom jaditi i natezati, nego idi, pa sam sebi hljeb zaslužuj.”

         I dječaku ne preostade drugo, nego da se otisne u široki svijet. Uzeo on put pod noge, i dugo je i dugo obilazio bijelim svijetom, tražeći službu. No kamo bi god došao, ljudi nalazili da je malen i nejak, te kazivali kako ga ne mogu uzeti u službu. Naposljetku dođe nekomu trgovcu. Zadrže ga da pomaže u kuhinji, da kuharici nosi vodu i drva. Tu je dječak dugo služio, i već se zamomčio, kad jednoga dana trgovac opremi brod da otplovi u tuđinu, za svojom trgovinom. Na polasku on svakoga svojega slugu upita, što bi da mu kupi, i na povratku donese. Pošto svi izredaše svoje želje, dođe red i na momčića što je u kuhinji nosio vodu i drva, a ovaj trgovcu pruži svoj srebrnjak.

         “Što da ti za nj nabavim?” upita trgovac. “Neće to biti baš velika kupovina.”

         “Kupite mi što za nj mognete dobiti, pošteno je zaslužen, to znam,” odgovori momčić.

         Trgovac obeća da će tako učiniti, pa se ukrca na brod, i odjedri. Kad trgovac u tuđini iskrca brod, i drugom ga robom nakrca, i kad nakupuje što su sluge željele, lijepo se vrati na svoj brod, i naumi otploviti. Istom se tada prisjeti da mu je momčić iz kuhinje dao srebrnjak, da mu za nj štogod kupi.

         “Zar da zbog toga srebrnjaka idem u grad?” pomisli trgovac. “Samo imam neprilike s tim tricama.”

         Uto naiđe neka starica s vrećom na leđima.

         “Što ti je to u vreći, majčice?” upita trgovac.

         “Ah, evo nosim mačku,” odgovori žena, “ne mogu je više hraniti, pa sam je namjerila utopiti.”

         “Hm, momčić je kazao da mu za srebrnjak kupim što mognem dobiti,” reći će u sebi trgovac, pa će onda starici:

         “Evo ti pedeset groša za tu mačku!”

         Žena brže bolje prihvati ponudu, i uruči trgovcu vreću s mačkom.

         Kad se trgovac otisnuo na debelo more, obori se strašno nevrijeme, oluja zahvati brod, pa ga potjera tako, da trgovac nije znao kamo plovi. Naposljetku oluja pritjera brod nekoj, trgovcu nepoznatoj, obali. Tu trgovac spusti sidro, siđe s broda, i uputi se u grad. U krčmi u koju je zašao, bijahu prostrti stolovi, a na svakomu mjestu, za svakoga gosta bila pripremljena šiba. Začudno to bude trgovcu. A kad su jelo donijeli na stol, imade priliku vidjeti čemu služe one šibe. Sa svih strana povrvjeli miševi, bile ih tisuće i tisuće, a svaki je gost razmahivao šibom - sve udarac za udarcem, praskanje i pucketanje, jedno gore od drugoga.

         “Mučno je jesti u ovoj zemlji,” primijeti trgovac. “Ali zašto ne držite mačke?”

         “Mačke?” upitaše domaći u čudu. “Što su to mačke?”

         Očito u ovoj zemlji nije bilo mačaka.

         Trgovac nato ode po mačku, što ju je bio kupio za kuhinjskoga momka, pa kad se mačka pojavila u krčmi, miševi brže bolje šmugnuše u svoje rupe, tako te ljudi mogahu bez brige objedovati. Od pamtivijeka nisu jeli u takvu miru i tišini. I, dakako, odmah počnu trgovca moliti i kumiti da im proda svoju divnu životinju. Toliko su ga salijetali, te on naposljetku pristade, ali zatraži stotinu zlatnika. Oni mu smjesta izbroje novac, i još mu se lijepo zahvale na usluzi.

         Otisnu se trgovac od one obale, i odjedri dalje put pučine, kad al ugleda mačku, gdje sjedi navrh jarbola. Malo zatim, opet se podiže oluja, i strašno se nevrijeme razmaše, još gore negoli prvi put, te brod ponovno bude pritjeran nekomu nepoznatu kraju. Iskrca se trgovac, pa u krčmu. I gle, i tu na stolovima šibe, ali veće i dulje. A bogme i bijahu potrebne, jer su tu vrvjeli miševi dvaput krupniji od prijašnjih. I tu trgovac proda mačku, i dobro je i ovaj put unovči: dobije za nju dvije stotine zlatnika, i to bez pogađanja.

         Kad je odjedrio i malko morem zaplovio - mačka i opet na jarbolu. Malo zatim, eto i nevremena, nebo se sastavi s morem i zemljom, vjetar potjera brod, te ga pritjera nepoznatoj obali. Iskrca se trgovac, pa u krčmu. Kad ono onamo, a to u krčmi stolovi i opet puni šiba, ali kud i kamo debljih i duljih - svaka šiba lakat i pol duga, a debela kao držak na metli, tako da to zapravo i ne bijahu šibe, već štapovi.

         Navalili ljudi na trgovca, te ga moli i salijeći da im proda mačku. Dugo se on sustezao i zatezao, ali naposljetku pristane da im dade mačku za tri stotine zlatnika. Oni mu odmah izbroje novac, i povrh mu lijepo zahvale, želeći mu zdravlje i svaku sreću.

         Kad je trgovac isplovio, uze sračunavati koliko je momak zaradio svojim srebrnjakom.

         “Jest, nešto novca treba i on dobiti,” reći će trgovac u sebi, “ali ne sve; ta meni ima zahvaliti što sam mu kupio mačku, a svak je sebi najbliži.”

         No u koji čas to u sebi dokona, nadigne se strašna oluja, i silno se nevrijeme razmaše, tako te svi pomisliše - gotovo je s brodom, ode na dno. I trgovac razabra da tu nema šale, nego mu se valja zavjetovati, da će momku isplatiti sve do posljednjega groša ono, što mu pripada. I tek što se tako zavjetovao - gle, oluja jenja, i more se smiri, a povoljan mu vjetar okrene u jedra, tako te trgovac sretno stigne u zavičaj.

         Kad se iskrcao, predao je momku šest stotina zlatnika, i povrh mu još dade svoju kćer za ženu. Jer sada kuhinjski momak bijaše bogat kao i trgovac, i još više, te je odonda živio u svakoj sreći i zadovoljstvu. Svoju je majku uzeo k sebi, i lijepo ju je pazio. Nije bio kao što su drugi, nego je kazao: “Ja ne vjerujem u to da je svak sebi najbliži.”

 

(Norveška bajka, preveo A.H.) preuzeto iz knjige PRIČE I KAZIVANJA koju je kao antologiju NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH sačinila Vesna Krmpotić