CRNI PRINC I KRALJICA EGIPTA

 

 

 

       Bila jedna karavana, koja je krenula na put još u staromu vijeku i vremenu. Natovarena slonovačom i zlatom, uputila se iz kraljevstva Ašanti na zapadnoj obali Afrike preko pustinje i savane prema kraljevstvu faraona Akhen-atona. Bio je to prijateljski posjet, dogovoren putem Horus-sokolova. U posebnoj škrinjici od ebanovine nalazio se veleban nakit za faraonovu suprugu Neferet-i-iti.

        Veliko je uzbuđenje obuzelo cijelo kraljevstvo Ašanti zbog ovoga  smionog pothvata. Ratnici i vračevi pratili su karavanu dobar dio puta kličući i pjevajući, kako za sretno stizanje na cilj, tako i za sretan povratak. Praćena tim čarolijama, karavana je polako plinula put obzora. U isto vrijeme, na obali Nila, faraonovi su svećenici izvodili magijski obred za sretan ishod i dolazak. Računalo se da će karavani trebati nekoliko mjeseci da stigne u Tel-el Amarnu.

        Vođa karavane bio je plemić iz jedne svrgnute vladarske loze. Svim je silama nastojao zadobiti ovu ulogu poslanika na faraonovu dvoru. To mu je naposljetku i pošlo za rukom. Imao je za to jedan tajni, vrlo osoban razlog: san.

Snovidio je najljepši profil na svijetu.

        “Tko si ti?” pitao je bez daha, ujedno osjećajući da to i ne treba pitati, jer odnekud dobro poznaje snoviđenu. Profil se tada polako okrenuo, i kraljica Neferet-i-iti pogledala ga je izravno u oči i prošaputala:

        “Mi pripadamo istomu plemenitom, izumrlom narodu. Dođi i donesi mi nakit kakav nose kraljice tvojega plemena, jer takav pripada meni.” 

        Sad je jahao na čelu karavane, a misao mu je bila daleko u budućnosti. Na užarenu platnu zraka ocrtavao se profil Neferet-i-iti - danonoćno je tamo lebdio, kao nezemni putokaz. Crni je plemić sanjario o danu kad će stati licem u lice s čudesnicom, i kad će za nju otvoriti kutiju od ebanovine. Nakit su izradili najbolji zlatari i umjetnici njegove zemlje.

        Oh, je li istina da je kraljica tamnoputa? Je li istina da ima duge, tanke udove kao izvjesni Ašantijci?

        Lik kraljice se smiješio, naročito noću.

        “Ako si tamnoputa i vitkih udova, onda je gotovo sigurno da potječeš iz mojega plemena.”

        “A koje ti je pleme?” pitao je smiješak. 

        Njegovo je pleme, po pričama predaka, stiglo sa zapadnoga oceana; izronilo je sa svojom bijelom stokom iz mora o zalazu sunca. Tamo na sredini oceana, daleko i davno nalazilo se kopno, njihov zavičaj. Vođa karavane pričao joj je i pričao o toj tajni: da je ona, kraljica Neferet-i-iti, izravni potomak toga utonuloga carstva. Tako su oboje snatrili kroz savanu i pješčaru.

        “Požuri,” rekla je jednom, “jer ja nisam duga vijeka...”

        “Žurim,” odgovarao je crni princ, “koliko i za svojim životom.”

 

        Potpomognuta moćnim činima, karavana je putovala stoljećima. Mnogi su je vidjeli. U mnogim je oazama zastala da bi se napojila i još jednom raspitala za put u zemlju Kemi. Tuarezi su pričali da su viđali uvijek svježe tragove karavane u pijesku, i da su njihovi vitki, drhtavi psi, njušeći tragove, zbunjeni cvilili, kao da se radi o nepoznatim životinjama, ili o prikazama.

        “Jutros je Nil potekao natrag. Požuri,” govorila je kao da govori uz vjetar, raspršeno. A on je vazda odapinjao istu jednosmjernu poruku:

        “Letim za svojim pravim životom.”

        Karavana je putovala i putovala, trošeći svoju čarolijsku popudbinu. Sjene su joj klizile po blijedožutu pijesku, sve umornije. Jednom je izbila pred čudnu, bučnu skupinu s gvozdenim četveronošcima, koji su režali i brujili. Putovali su u suprotnomu smjeru. Crni princ zaustavi svoju devu i upita čudake koliko još ima do kraljevstva faraona. Nije dobio odgovor na jeziku, kojega bi mogao razumjeti. Pomislio je da su sreli utvare, pa ošine devu i zaurliče na način goniča; i karavana jurnu dalje niz pustinju. Jedna i druga.

        Priče o ukletoj karavani kružile su Saharom. Uskoro su se proširile do obale Nila. Prepričavale su se i dopunjavale na svakoj putničkoj postaji. Karavana je u tim pričama rasla, blago koje je nosila bivalo sve bajoslovnije, daljina sve bliža, cilj sve dohvatniji.

 

        Jednoga dana izbila je na ulice Kaira. Prašna, potrošena, klecava. Plemić se trudio da zadrži kraljevski profil u krcatomu zraku, ali profil se tanjio i blijedio.

        “Tel-el Amarna!” vikao je na sve strane.

        Na ulicama zastao promet, zarežali autobusi i taksiji, zazvoncali bicikli i motorne kočijice, skupio se silan radoznali svijet. Pojaviše se redari i povedoše karavanu put redarstvene stanice. Putnici su pomislili da ih vode Tel-el Amarnu,  faraonovu prijestolnicu.

        Kod načelnika redarstva pokaza se da nitko ne zna jezik došljaka. Crni princ izvadi tad iz njedara pismo ašantijskoga kralja, upućeno faraonu Akhen-atonu, i svečano ga položi na na načelnikov stol. Načelnik baci pogled na pečat u obliku svastike, i na izblijedjela vitoperna slova, i zaključi da to nisu čista posla, barem ne za nj. Pozvaše onda stručnjake iz staroegipatskoga muzeja. Stručnjaci dođoše, utvrdiše da im je jezik putnika nepoznat, pa pozvaše druge stručnjake. Ovi, treće. Naposljetku se našao jedan jedini netko, tko je znao nešto malo od davnoga ašantijskog slovara i jezika. Tako se doznalo da je karavana krenula na put kroz savanu i Saharu prije otprilike tri tisuće i nešto godina, i da je donijela poklone u slonovači, tamjanu, i zlatu, i da se među darovima nalazi jedan osobit nakiti za njezino Veličanstvo.

        Deve drhtavih koljena polijegaše u dvorištu redarstvene stanice. Gradska vrelina pokaza se ubitačnijom od pustinjske. Deve su skapavale od žeđi, jer dvostruka čarolija više ih nije ni hranila ni pojila. Teret se na njihovim leđima naglo mrvio, pretvarao se u prah.

        Nakon mnogoga i uzbudljivog telefoniranja, stručnjaci muzeja zadobiše dopuštenje od ministarstva kulture da škrinje odnesu u muzej, i da ih tamo raspečate. Pokazaše crnom došljaku sliku Akhen-atonova kipa, koji je sada stajao u muzeju.

        On kimnu. Da, to je taj faraon, muž božanstvenoga profila.

        Oko redarstvene stanice već se načetila silna svjetina. Opet zaredaše telefoniranja. Jedan cijeli redarstveni odred bude pozvan da rastjera svjetinu i da povorku prati do muzeja, gdje će im pomoći pri unesku škrinja u vrlo poseban, neizložben prostor. Konačno je sve bilo dogovoreno.

        No kad su sišli u dvorište, našli su samo pijesak, i hrpe bijelih kostiju.

 

        U načelnikovu uredu više nije bilo nikoga - ni vođe karavane, a ni njegovih suputnika. Tek se nešto malo praha bijelilo na stolu, gdje je crni princ bio položio pismo ašantijskoga kralja. Kad se dobro pogledalo, moglo se uočiti da je prah ocrtavao jedan karakterističan profil, a kad se još bolje pogledalo, moglo se vidjeti da je kraljičin profil ocrtavao obris kopna, viđena u snu.

 

 

      

CRNI PRINC I KRALJICA EGIPTA

 

 

 

       Bila jedna karavana, koja je krenula na put još u staromu vijeku i vremenu. Natovarena slonovačom i zlatom, uputila se iz kraljevstva Ašanti na zapadnoj obali Afrike preko pustinje i savane prema kraljevstvu faraona Akhen-atona. Bio je to prijateljski posjet, dogovoren putem Horus-sokolova. U posebnoj škrinjici od ebanovine nalazio se veleban nakit za faraonovu suprugu Neferet-i-iti.

        Veliko je uzbuđenje obuzelo cijelo kraljevstvo Ašanti zbog ovoga  smionog pothvata. Ratnici i vračevi pratili su karavanu dobar dio puta kličući i pjevajući, kako za sretno stizanje na cilj, tako i za sretan povratak. Praćena tim čarolijama, karavana je polako plinula put obzora. U isto vrijeme, na obali Nila, faraonovi su svećenici izvodili magijski obred za sretan ishod i dolazak. Računalo se da će karavani trebati nekoliko mjeseci da stigne u Tel-el Amarnu.

        Vođa karavane bio je plemić iz jedne svrgnute vladarske loze. Svim je silama nastojao zadobiti ovu ulogu poslanika na faraonovu dvoru. To mu je naposljetku i pošlo za rukom. Imao je za to jedan tajni, vrlo osoban razlog: san.

Snovidio je najljepši profil na svijetu.

        “Tko si ti?” pitao je bez daha, ujedno osjećajući da to i ne treba pitati, jer odnekud dobro poznaje snoviđenu. Profil se tada polako okrenuo, i kraljica Neferet-i-iti pogledala ga je izravno u oči i prošaputala:

        “Mi pripadamo istomu plemenitom, izumrlom narodu. Dođi i donesi mi nakit kakav nose kraljice tvojega plemena, jer takav pripada meni.” 

        Sad je jahao na čelu karavane, a misao mu je bila daleko u budućnosti. Na užarenu platnu zraka ocrtavao se profil Neferet-i-iti - danonoćno je tamo lebdio, kao nezemni putokaz. Crni je plemić sanjario o danu kad će stati licem u lice s čudesnicom, i kad će za nju otvoriti kutiju od ebanovine. Nakit su izradili najbolji zlatari i umjetnici njegove zemlje.

        Oh, je li istina da je kraljica tamnoputa? Je li istina da ima duge, tanke udove kao izvjesni Ašantijci?

        Lik kraljice se smiješio, naročito noću.

        “Ako si tamnoputa i vitkih udova, onda je gotovo sigurno da potječeš iz mojega plemena.”

        “A koje ti je pleme?” pitao je smiješak. 

        Njegovo je pleme, po pričama predaka, stiglo sa zapadnoga oceana; izronilo je sa svojom bijelom stokom iz mora o zalazu sunca. Tamo na sredini oceana, daleko i davno nalazilo se kopno, njihov zavičaj. Vođa karavane pričao joj je i pričao o toj tajni: da je ona, kraljica Neferet-i-iti, izravni potomak toga utonuloga carstva. Tako su oboje snatrili kroz savanu i pješčaru.

        “Požuri,” rekla je jednom, “jer ja nisam duga vijeka...”

        “Žurim,” odgovarao je crni princ, “koliko i za svojim životom.”

 

        Potpomognuta moćnim činima, karavana je putovala stoljećima. Mnogi su je vidjeli. U mnogim je oazama zastala da bi se napojila i još jednom raspitala za put u zemlju Kemi. Tuarezi su pričali da su viđali uvijek svježe tragove karavane u pijesku, i da su njihovi vitki, drhtavi psi, njušeći tragove, zbunjeni cvilili, kao da se radi o nepoznatim životinjama, ili o prikazama.

        “Jutros je Nil potekao natrag. Požuri,” govorila je kao da govori uz vjetar, raspršeno. A on je vazda odapinjao istu jednosmjernu poruku:

        “Letim za svojim pravim životom.”

        Karavana je putovala i putovala, trošeći svoju čarolijsku popudbinu. Sjene su joj klizile po blijedožutu pijesku, sve umornije. Jednom je izbila pred čudnu, bučnu skupinu s gvozdenim četveronošcima, koji su režali i brujili. Putovali su u suprotnomu smjeru. Crni princ zaustavi svoju devu i upita čudake koliko još ima do kraljevstva faraona. Nije dobio odgovor na jeziku, kojega bi mogao razumjeti. Pomislio je da su sreli utvare, pa ošine devu i zaurliče na način goniča; i karavana jurnu dalje niz pustinju. Jedna i druga.

        Priče o ukletoj karavani kružile su Saharom. Uskoro su se proširile do obale Nila. Prepričavale su se i dopunjavale na svakoj putničkoj postaji. Karavana je u tim pričama rasla, blago koje je nosila bivalo sve bajoslovnije, daljina sve bliža, cilj sve dohvatniji.

 

        Jednoga dana izbila je na ulice Kaira. Prašna, potrošena, klecava. Plemić se trudio da zadrži kraljevski profil u krcatomu zraku, ali profil se tanjio i blijedio.

        “Tel-el Amarna!” vikao je na sve strane.

        Na ulicama zastao promet, zarežali autobusi i taksiji, zazvoncali bicikli i motorne kočijice, skupio se silan radoznali svijet. Pojaviše se redari i povedoše karavanu put redarstvene stanice. Putnici su pomislili da ih vode Tel-el Amarnu,  faraonovu prijestolnicu.

        Kod načelnika redarstva pokaza se da nitko ne zna jezik došljaka. Crni princ izvadi tad iz njedara pismo ašantijskoga kralja, upućeno faraonu Akhen-atonu, i svečano ga položi na na načelnikov stol. Načelnik baci pogled na pečat u obliku svastike, i na izblijedjela vitoperna slova, i zaključi da to nisu čista posla, barem ne za nj. Pozvaše onda stručnjake iz staroegipatskoga muzeja. Stručnjaci dođoše, utvrdiše da im je jezik putnika nepoznat, pa pozvaše druge stručnjake. Ovi, treće. Naposljetku se našao jedan jedini netko, tko je znao nešto malo od davnoga ašantijskog slovara i jezika. Tako se doznalo da je karavana krenula na put kroz savanu i Saharu prije otprilike tri tisuće i nešto godina, i da je donijela poklone u slonovači, tamjanu, i zlatu, i da se među darovima nalazi jedan osobit nakiti za njezino Veličanstvo.

        Deve drhtavih koljena polijegaše u dvorištu redarstvene stanice. Gradska vrelina pokaza se ubitačnijom od pustinjske. Deve su skapavale od žeđi, jer dvostruka čarolija više ih nije ni hranila ni pojila. Teret se na njihovim leđima naglo mrvio, pretvarao se u prah.

        Nakon mnogoga i uzbudljivog telefoniranja, stručnjaci muzeja zadobiše dopuštenje od ministarstva kulture da škrinje odnesu u muzej, i da ih tamo raspečate. Pokazaše crnom došljaku sliku Akhen-atonova kipa, koji je sada stajao u muzeju.

        On kimnu. Da, to je taj faraon, muž božanstvenoga profila.

        Oko redarstvene stanice već se načetila silna svjetina. Opet zaredaše telefoniranja. Jedan cijeli redarstveni odred bude pozvan da rastjera svjetinu i da povorku prati do muzeja, gdje će im pomoći pri unesku škrinja u vrlo poseban, neizložben prostor. Konačno je sve bilo dogovoreno.

        No kad su sišli u dvorište, našli su samo pijesak, i hrpe bijelih kostiju.

 

        U načelnikovu uredu više nije bilo nikoga - ni vođe karavane, a ni njegovih suputnika. Tek se nešto malo praha bijelilo na stolu, gdje je crni princ bio položio pismo ašantijskoga kralja. Kad se dobro pogledalo, moglo se uočiti da je prah ocrtavao jedan karakterističan profil, a kad se još bolje pogledalo, moglo se vidjeti da je kraljičin profil ocrtavao obris kopna, viđena u snu.

 

 

       Nikad dosta čuda što mirišu istinom.

 

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.

 

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.