66. ČOVJEKOLIKI PROZOR

 

        “Rekli su mi da negdje na zemlji ima prozor, kroz koji se može gledati u prijestol Božji”, govorio je čudni posjetitelj. Imao je velike, grozničave oči, u kojima je plamsala žudnja za životom, za smrću, istodobno.

“Pristao sam da se rodim na zemlji, ja, koji sam s božanstvenoga Siriusa. Ne znam gdje je taj prozor, ali ću pretražiti cijelu zemlju, kamen ću ju po kamen pretražiti...”

        Stanovnici sela i gradova slušali su ga šiljastim ušima, ali mu nisu povjerovali.

        “Kakav prozor? Pa mi bismo znali za nj”, govorili su između sebe. “Ovi sa Siriusa nisu sasvim zdravi”.

        Posjetitelj uzme jabuku iz ponuđene mu košarice.

        “Gledajte”, reče.

        I jabuka odjednom zlatom zasvijetli. Oteža zlatom. Zadrži samo oblik jabuke. Svima poispadaše oči, a neki mu se pokloniše, neki padoše na koljena.

        “Dat ću vam brdo takvih jabuka, samo me odvedite do toga prozora”, zavapi posjetitelj sa Siriusa. 

 

        Negdje na rubu ceste sjedio je Divni Stranac i smiješeći se promatrao strku, koja je nastala potom.

        “Nisu se dosjetili da taj prozor može biti i nešto u liku čovjeka ...”

 

 

        Najčešće tako biva (vele mnogi ti čovjekoliki prozori).

 

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)