Susreli ste ga nebrojeno puta. Nekad je primjetan, a nekad i ne. Kako za koga. Njega ne obasjavaju umjetna svjetla. Malo tko mu se divi, kao da nitko ne zna da je bitan. A bitan je jednako kao i oni koji naoko blistaju. Nitko ne govori o njegovoj karizmi. I nema puno razloga da ga se spominje. On uglavnom šuti i radi svoj posao. Ne treba mu divljenje ni slava. On je čovjek u sjeni. U sjeni živi, u sjeni stvara. Da li pekar, zdravstveni radnik, skromni umjetnik, mudrac ili znanstvenik u svom svijetu nekom... Nebitno. Bogomdano i samo po sebi razumljivo. Kao da i nije tu.

Tek ponekad naizgled slučajno, a sasvim prirodno i kao da je sav svemir trajao u očekivanju da se pojavi, on iskrsne iz sjene. Na svjetlo neko. U sam centar zbivanja ostaloga svijeta. I svijet se odjednom počne zanimati za nekog tko je do jučer bio nitko. Na ulici ga prepoznaju i pozdravljaju ljudi. Prijatelja odjednom na sve strane. Odjednom je bitno koji mu je hobi, što jede, pa seksualna orijentacija, pa s kim kavu pije, kad se prvi put poljubio, koliko sati dnevno spava, tko su mu roditelji, da li mu noge smrde...

A on bi samo nastavio dalje kao i do sada, stvarati u sjeni. Iz svog svijeta nekog, ni čudak, ni neobičan, darivati svijetu ono njime darovano. Samo, nije mu do slave. On je čovjek u sjeni, sa svijetom i sobom zadovoljan. Promatra, šuti i radi svoj posao... U sjeni.