„Neobičan je i neshvatljiv čovjekov život. Iz godine u godinu, iz dana u dan krećeš se među ljudima i stvarima. Ima dana kada sja sunce a da ni sam ne znaš zašto. Zadovoljan si. Vidiš dobre, lijepe strane života. Smiješ se, zahvalan si i plešeš. Posao ti ide od ruke. Svi su ti ljubazni. Ali ti ne znaš zašto. Možda si dobro spavao. Možda si naišao na dobra čovjeka pa se osjećaš ugodno. Misliš: neka tako ostane, taj mir, ta duboka radost.

A onda odjednom sve postane drukčije, kao kad se oblaci navuku na presjajno sunce – tako te obuzme žalost. Sve ti izgleda crno. Misliš da te drugi više ne trebaju. U sitnicama nalaziš razloge da kukaš, prigovaraš, zavidiš, optužuješ. Misliš: uvijek će tako biti, ovo raspoloženje nikada više neće nestati. I opet ne znaš zašto. Možda si umoran. Ne znaš. Zašto sve mora biti tako?

Zato jer je čovjek dio „prirode“, s proljećem i jeseni, s toplinom ljeta i hladnoćom zime. Jer slijedi ritam mora: plimu i oseku. Jer je naše biće neprestano ponavljanje „života“ i „umiranja“.

Kad to shvatiš, moći ćeš i dalje živjeti odvažno i pouzdano, jer znaš: iza svake noći dolazi novo jutro. Mogneš li to prihvatiti, usvojiš li to redovito dizanje i padanje, ulazit ćeš u život sve dublje i dublje.“

(Phil BOSMANS)