ČOVJEK NJEGOVA ŽENA, I BOG
“Gdje ti je žena”? upita Divni Stranac toga čovjeka, zavirivši mu u džep. “Da nije tu”?
Čovjek se zbuni:
“Ovaj... nije. Žena mi je kod kuće”.
“Kod kuće? Zašto ju nisi doveo”?
“Ovaj... Možda ne bi bilo pristojno, znaš već... Ženama je mjesto kod kuće”.
“Kod kuće je, kažeš”?
I Divni posegnu u džep zbunjenoga čovjeka, izvuče odatle malu, glinenu figuricu žene, podiže ju, i pokaže ostalima.
“Čije je ovo”?
Svi su šutjeli. I taj čovjek. Nije znao odakle figurica u njegovu džepu.
“I pravo je da šutite. Figurica je Moja”, reče Stranac, duhne u nju, i ona se stvori odraslom ženom, ženom toga čovjeka, samo što je bila mlađa i ljepša, postajući to svakim časom sve više. Nasmije se žena čovjeku i ljudima, a Strancu se nasmiješi.
“Vidiš li kakva je sa Mnom”? upita On.
Uze ju za ruku i povede put Svoje kuće, govoreći:
“A kad je s tobom, onda je tromava i mlitava...”
“Hej”! povika čovjek, iznenada se prenuvši. “Stani, kuda mi vodiš ženu? Ženo, teško tebi, kamo si pošla bez mene”?
Na pragu, zagrlivši ljepoticu, Stranac se okrenu, i dobaci čovjeku:
“Tvoja je žena kod kuće, gdje joj je mjesto, prijatelju. Pusti Meni Moju”.
Kad je čovjek sav zajapuren dojurio kući, nađe ženu tromavu i mlitavu, gdje para iste takve vunene konce iz staroga prsluka. Ipak ju za svaki slučaj izmlati.
Svakomu Adamu prema njegovu rebru..
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)