19. ČOVJEK-MORE

 

        Jednom se more zaželjelo kopna. Pokušalo se uspeti, dohvatiti ga, zagrliti ga. Dugo je, dugo pokušavalo. Naposljetku se uspelo, dohvatilo ga, zagrlilo ga. Ali to tada više nije bilo kopno. Bilo je to more.

        Opet je more nasrnulo tamo, gdje mora nije bilo. Ali kako bi se tamo obrelo, to je opet bilo samo more. Tako je more hrlilo za kopnom, i nije ga moglo dohvatiti: dohvatalo je sebe.

        Na kopnu je stanovalo cvijeće u svih sedamdeset sedam boja. Hodalo je uokolo pokazujući svoje čarolije pretvorbe u leptire i melodije. Oko cvijeća su lepršali glasovi, mirisi, i prizori. U oblacima su drijemali zmajevi. Da, kopno je bilo bogato. Nedostajao je samo netko, tko bi tu ljepotu volio. More se tada dosjetilo:

        “Hajde da oblikujemo čovjeka-more.”

        I oblikovalo ga je. Čovječja krv, živci, i kosti bijahu načinjeni od morske vode. U toj su vodi plivale male ribe i golemi kitovi, ljuljali se utonuli jedrenjaci iz budućnosti, šumjeli div-valovi.

        Čovjek-more zakoračio je na kopno.

 

        Zatravilo ga je cvijeće. Nije ga brao, samo ga je gledao i udisao. Zatravile ga životinje. Nije ih lovio, samo im se divio. Sve dublje je zalazio u kopno. Obala mu je ostala za leđima. Pobožno je i smjerno koračao, govoreći svakomu šušnju, potoku, kamenu: Tu main ek rakt - ti i ja od iste smo krvi.

        Uskoro je tuda naišla skupina dvonožaca. čovjek-more izgledao je potpuno kao i oni, samo što je znao da je bio more.

        “Odakle si?” pitali su ga.

        “Iz mora.”

        Oni su se nasmijali i otišli.

        Ulutao je u grad.

        Stražar na gradskim vratima uputio ga je u prijavni ured. On je i tamo rekao da je iz mora, i da je od mora, i da je od iste krvi s njima.

        “More?!” pitali su. “Naši su preci ispredali priče o moru. Je li netko nekad vidio more? Objasni nam, što je to more?”

        “More,” reče on, “oh, more...”

        “Ako si od mora, objasni što je to more?”

        “Ne znam što je to more. Znam da ono okružuje kopno sa svih strana. More čezne za kopnom - stalno ga želi grliti. Zbog te sam želje i ja došao k vama.”

        Oni su se smijeli.

        “Kopno je najveće,” rekoše. “Nema ništa veće od kopna. More - ili ne postoji, ili je manje od kopna.”

        “Ali ja sam od mora. Došao sam vam pričati o moru,” uporno je govorio čovjek-more. “Ja sam dokaz da more postoji.”

        Oni mu nisu vjerovali.

        On im je nudio da ga pretraže, istraže, prouče. Oni su to učinili, i rekli mu da je u zabludi.

        “Ti si čovjek kopna, koje nikada nije vidjelo more,” rekoše i potpisaše otpusni list. “Imaš samo jednu prilično rijetku morsku bolest.”

        Pokazivao im je ribe i školjke u svojoj krvi. Gledali su, ali nisu vidjeli. Ako se i našao netko tko bi vidio, brzo su ga ušutkali, i uvjerili ga da je slabovidan. Ili bi ga kaznili zabranom govora. Ili bi ga poslali da u svim knjižnicama pročita sve leksikone dokaza o nepostojanju mora. Ili bi ga zauvijek ušutkali.

        Naposljetku su čovjeka-more protjerali iz grada.

 

        Na putevima su ubrzo osvanuli natpisi: Kopno ili smrt!

        Čovjek-more hodao je i čitao natpise svojim tamnomodrim očima. Oči su mu se zapjenile. Okrenuo se, narastao, ukočio, nalik na val, koji na vrhu svoje kreste načas zastaje prije nego što će pomesti kopno.

        Kad je otišao, ismijan i opsovan, valovi su navrli put gradskih zidina. Tonući, ljudi su pričali ružne šale na račun lažnoga propovjednika. Tako su se utopili, a da su jedva primijetili. Potonuli su zajedno sa svojim gradom i njegovim leksikonima, knjižnicama, i sveučilištima, gdje je sve vrvjelo dokazima o nepostojanju mora.

        Samo je žiteljstvo šala znalo da postoji more. Obalni su ljudi bili ribari, i znali su da ih more hrani. Mnogi su plovili morem. Svakoga su ga dana gledali. Dodirivali. Pričali o njemu priče. Priče su se grijale oko ognjišta, čuvajući se za buduća pokoljenja - pa i za stanovnike novih gradova, koji će upravo tim pričama dokazivati da je more mašta njihovih predaka.

 

        Čovjek-more rođen je od čežnje velikoga da zagrli malo, kako bi ono saznalo da je i ono golemo. Čovjek-more bio je slovo mora, tren kad  bezmjerje žrtveno pristaje na mjeru. Čovjek-more bio je poslan da zagrli kopno. Ali se još jednom potvrdilo da se moru daje samo more.

 

        Kolike su već knjige napisane o tomu događaju, kolike slavne o Njemu propovijedi odoše u eter, kolike se već crkve podigoše oko uspomene na taj događaj... ali sve to tek onda kad je sam događaj otplovio sigurnosno daleko od sadašnjice - nikada u času kad se nama za ljubav dogodio.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.