Ulazim kroz vrata ni sama ne znajući kako sam se ovdje zapravo našla…ovaj tren zapravo više od svega želim …biti nevidljiva! To je to. To želim . Želim to , želim , želim –još sam tu. Pročitala sam davno , u toj n-toj knjizi da „samo treba dovoljno jako željeti.“ Kako bi sad sjela recenzija. Još sam tu. Mora da je sudbina u igri , ona obično voli pomrsiti račune. I nije ju strah „uprljati ruke.“ Pokušavam srediti misli odgovarajući na sva pitanja i na apsolutno sve podražaje , bez da se može primijetiti da sam zapravo ne prisutna duhom…i vrlovjerojatno mi dobro ide,jer se za koju sekundu smještam u bambus stolicu. Troje ljudi i dva dlakavca netragom nestaju. Dakle a) dovoljno sam jasno poručila da trebam zraka b) pohvatali su da sam smotana ili c) …-ma koga briga. Palim cigaretu.

Flešbek1.

Ignoriram ga – nepristojan je i nepotreban. On se vraća sa šalicom kave… i ima blažen izraz lica. Pričati odjednom postaje neponovljivo teško,pa meditiramo u tišini. Svako udubljen u svoju šalicu kave. Laž. Moj pogled luta do poznatih šarenih papuča.

Flešbek2.

Ovog ne mogu ignorirati. Ili mogu? Prije nego uspijem shvatiti usta jednostavno isprotestiraju svoje i „ispljunu“ tebe i mene,nas. Dok smo to još bili… I stan. I papuče. Usklađeni flešbekovi,očito. Jer i jedno i drugo se smijemo ko' balavci. Tisuće uspomena. Mnogo nedjelja,ručkova. Smijeha,večeri… Doručak i friško iscijeđeni sok. Ljubav. Puno iste… Da znaš da mi se mozak pretvara u kašu , vjerojatno bi prekinuo šutnju.

– Zašto ta nedjelja? Neznam …;zapravo,znam.  –Znam da znaš. Nisi trebala … Vrtim prstom po vrhu najčudnije čaše ikad (liči na kosi toranj) i odlučno prekidam. Pusti. Idemo dalje...Nestaje u kuhinji. Uspješno se vraćam u život,glupe uspomene.

Toster zvecka,i sir …-hoćeš? Neću. – Malo? Ni malo.

Gledam te s tim gigantskim sendvičem u ruci u toj istoj trenirci pokušavajući srediti nered u glavi i razmišljam koliko je život zapravo …igra. Imaš najbolji plan na svijetu;kreneš u neku priču sasvim otvorena srca uvjeren da je to posljednja točka. A onda ti se između plana o životu dogodi sam život…i  odvede te u sasvim drugom smjeru. Koji je ,sasvim očito-potpuno i dijametralno suprotan tvom planu. …taman kad naivno pomisliš da je to kraj; isti te odluči iznenaditi i ponovno te vratiti. Vraćaš li me?!

Koja je ovdje pouka? Bojim se da sam izgubila nit u gomili nejasnoća (pardoniram se).

Ne planirajte,samo živite. Dišite punim plućima … i ne dozvolite si luksuz da mislite da vi znate kad je kraj. Kad je točka. Možda smo doista samo priča koja ne završava kad mi to odlučimo,već kad „naučimo“ sve one od prije. Možda trebaš raditi tri posla istovremeno. Možda se trebaš boriti,imati čudne prijatelje,biti smotan. Možda je bit današnjeg dana da naučiš padati. Biti nespretan. Dizati se. Zaboravljati pa odlaziti u dućan još  …nekoliko puta. Možda trebaš  dogovarati. Susretati hrpu nedefiniranih ljudi. I ljutih. Možda je sve što „trebaš“ – pokloniti im osmjeh. I odjednom nije neka tlaka. Više nije mudrost. Ni apstraktno. Odjednom je sve tako jednostavno …