ŽELIO BIH VAM ISPRIPOVIJEDITI STARODREVNU PRIPOVIJEST O
ČOVJEKU KOJI NIJE vjerovao u ljubav. Bio je to običan čovjek, nalik vama i
meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit: mislio je da ljubav ne
postoji. Naravno, mnogo je toga iskusio pokušavajući pronaći ljubav i promatrao
je ljude oko sebe. Velik dio svoga života proveo je u potrazi za ljubavlju,
otkrivajući da ona ne postoji.
Kamo god išao, običavao je govoriti ljudima da ljubav nije ništa drugo nego
pjesnička izmišljotina, pa i religijska izmišljotina kojom svećenici pokušavaju
upravljati slabim ljudskim umom i navesti ih da vjeruju. Govorio je da ljubav
nije stvarna i da zbog toga ni jedno ljudsko biće nikada ne može pronaći ljubav,
iako može tragati za njom.
Taj čovjek bio je vrlo inteligentan i vrlo uvjerljiv. Pročitao je mnogo knjiga,
pohađao je najbolja sveučilišta i postao priznati znanstvenik. Mogao je održati
govor na bilo kojemu javnom mjestu, ispred skupine bilo kakvih ljudi, a njegova
logika bijaše vrlo snažna. Govorio je da je ljubav kao droga; daje vam osjećaj
uznositosti, ali stvara i snažnu potrebu. Govorio je da čovjek može postati jako
ovisan o ljubavi, ali što se dogodi kad ljubav ne dobijete u dostatnoj količini?
Upravo kao i u slučaju droge, svaki dan potrebne su vam stanovite količine.
Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu
između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu. Onaj čija je potreba veća
nalik je ovisniku; onaj čija je potreba manja nalik je prodavaču droge. Onaj s
manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim odnosom. Tu dinamiku lako je
uočiti, jer u svakome odnosu obično postoji onaj koji više voli i onaj koji voli
manje, koji jednostavno iskorištava prednosti koje mu daje ljubav njegova
partnera. Možete uočiti način na koji manipuliraju jedno drugim, njihove
postupke i reakcije, koji uvelike nalikuju postupcima i reakcijama ovisnika i
prodavača droge.
Ovisnik, onaj čija je potreba veća, živi u neprestanu strahu od toga da možda
neće moći dobiti sljedeću količinu ljubavi odnosno droge. Ovisnik razmišlja
ovako: »Sto ću učiniti ako me ona napusti?« Zbog toga straha ovisnik je jako
posesivan. »To je moje!« Ovisnik postaje ljubomoran i počinje zahtijevati, a sve
u strahu da neće dobiti sljedeću količinu droge. Onom osobom kojoj je droga
potrebna prodavač droge može upravljati i manipulirati tako što će joj davati
veće ili manje količine. Onaj čija je potreba veća predaje se potpuno i učinit će
sve što može da ga ne napusti onaj drugi.

Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji. »Ono što ljudi nazivaju
'ljubavlju' samo je odnos straha koji se temelji na manipulaciji. Gdje je tu
poštovanje? Gdje je tu ljubav za koju oboje tvrde da postoji? Nema nikakve
ljubavi. Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju
mnogo obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i
poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će voljeti i poštovati
jedno drugo i daju sve više i više obećanja. Zapanjuje to što oni uistinu i vjeruju
u ta obećanja. Ali nakon vjenčanja tjedan dana, mjesec dana poslije, nakon
nekoliko mjeseci - vidite da nisu održali ni jedno obećanje.
Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati.
Tko će biti prodavač, a tko ovisnik? Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet
ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i
emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok
jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno
jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosudba drugih ljudi, a isto tako plaše
se i svojih vlastitih prosudaba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?«
Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli
trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su
proživjeti zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svome
odnosu, a ovako su govorili: »Uspjeli smo preživjeti u braku«. To znači da se
jedno od njih predalo drugome; ona je u određenom trenutku odustala i odlučila
prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba manja, pobijedio je u tome
ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome
postupaju kao prema svome vlasništvu: »Ona je moja«. »On je moj.«
Tako je čovjek neprestano govorio o svim razlozima zbog kojih je vjerovao da
ljubav ne postoji; govorio je: »Ja sam kroz sve to već prošao. Više nikomu neću
dopustiti da u ime ljubavi manipulira mojim mislima i da nadzire moj život«.
Njegovi argumenti bili su sasvim logični, pa su njegove riječi uvjerile mnoge
ljude. Ljubav ne postoji.
Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala.
Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je
može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo
iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:
»To je neobično - žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!« Naravno, želio je više
doznati o njoj.
»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.
»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim
mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život.
Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo
obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o

svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i
položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja
sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u
jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene.
Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve
od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem.
Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti.
Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne
postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.
Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao: »U pravu si; ljubav
ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a
pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije
važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i
tragali za ljubavlju?«
Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan
odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s
prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti
ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos
neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se
osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.
Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala
sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju
ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to
ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za
nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je
potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima.
Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način
razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije,
uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne
zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što
svi misle da ljubav jest«.
Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje
čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je: »Točno znam o čemu govoriš. I
meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne
vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili
da jest«. Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa
nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je
rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog
najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.

(DON MIGUEL RUIZ)