I živio je tako taj nesretni čovjek, živio u svom malom svemiru, sve do onog dana kada se, kao i obično, s posla vraćao kući. Pokraj puta ugleda malenu pticu slomljenog krila. Bila je to mala neugledna, siva ptica. Ali nešto u njoj ga toliko posjeti na samoga sebe, da se sažali i odluči joj pomoći. Doveo ju je kući, zavio krilo i nahranio. Cijelo ga je vrijeme ptica tako nježno gledala. Njen mu je pogled rekao puno više no i jedan čovjek riječima do sada. Osjeti taj nesretnik neku čudnu bliskost s tom malom pticom. Kako je zima kucala na vrata odluči se brinuti za nju do proljeća dok ne ozdravi i ojača.

„ Sigurno je već trebala biti na jugu. Ako je ostavim na ovoj hladnoći neće dočekati ni do jutra, a kamo li do proljeća dok se njeni ne vrate. I onako sam sam, društvo bi mi dobro došlo.“ Odluči tako ovaj usamljeni čovjek.

Zima je bila duga i hladna. No od hladnoće nije samo vatra u peći čuvala nesretnog čovjeka, čuvalo ga je i prijateljstvo koje je tinjalo između njega i male ptice koju je njegovao.  Svakim danom mala, siva, neugledna ptica bivala je sve snažnija, a nesretni čovjek sve manje nesretan. I tako sve do proljeća. Kad su propupali prvi listovi, a cvijeće se zašarenilo livadom, ptica odleti iz kuće do obližnje grane i zapjeva najljepšu pjesmu koju je usamljeni čovjek ikad čuo. I u toj pjesmi prvi put spozna čovjek svoju sreću. Ptičja ga je pjesma učinila toliko sretnim da se gromoglasni smjeh prolomi s njegovih usana. Što se glasnije smijao, to je ptica jače pjevala. Bila je to prvi pravi razgovor koji su vodili ovi neobični prijatelji.

Čovjek se i dalje nastavi brinuti za pticu, a ona ga je zauvrat svakog dana uveseljavala svojom pjesmom. Dani su prolazili, uskoro se i žito zazlatilo, trešnje zarumenjele i ljeto zasjalo u punom sjaju. Ptica i čovjek su se i dalje nastavili družiti. No kako je vrijeme neuhvatljivo, a priroda promjenjiva, nakon ljeta jesen se odluči pokazati u svim svojim bojama. Tmurni su se oblaci počeli nadvijati nad nebom, a prve kapi kiše dotakle su zemlju. Trebalo je poći na jug. Znala je to i ptica i čovjek. Tuga im obuzme srca. Spozna čovjek da je zbog te male, sive i neugledne ptice prvi put bio sretan i tek sad shvati koliko je nesretan njegov život bio prije nje. No jug zove i sunčane obale Afrike. Ptica je trebala poći svome jatu. Čovjek se pomiri da će opet morati ostati sam.

- Idi! Idi,moja mala prijateljice. Idi na jug. Idi sa svojim jatom. Ja ću te čekati. Bit ću u proljeće ovdje na prozoru, čekat ću te da mi ponovno pjevaš! - reče i sramežljivo pusti suzu. Ptica mu doletje do ramena, pomiluje ga kljunom i opet ga onako nježno pogleda kao i onog dana kada se čovjek počeo brinuti za nju. Zapjeva najljepšu pjesmu do sad i odleti svome jatu.

Čovjek opet osta sam.      

Bila je to do sad najduža zima u životu nesretnog čovjeka za kojeg su svi mislili da voli samo sebe. Ali u tim tmurnim, hladnim, zimskim danima spoznao je čovjek da je zavolio malu pticu. Bila je njegov jedini prijatelj. I zato je stajao svakog dana kraj prozora čekajući da lišće propupa na onom drvetu na kojem mu je pjevala, jer znao je da kad se vrati lišće i cvijeće, vratit će se i ona; ista ona, mala, siva, neugledna ptica, koja ga je tako neodoljivo podsjećala na sebe. Dani su mu se činili tako dugi, tako teški. Nije mogao vjerovati da mu toliko nedostaje.

I kako to obično biva; došlo je vrijeme da se još jednom godišnja doba poigraju s prirodom. Snijeg je lagano počeo kopniti, potok žuboriti, a livada sramežljivo zeleniti. I sunce je zasjalo veselije, a oblaci su skrovište odlučili potražiti u planinama. Ushićen je stigao s posla tog dana. Širom je otvorio prozor i čitavim svojim bićem udahnuo proljeće.

Bila je tu. Vratila se s juga. Stala je na istu onu granu na koju je zasjela i prošlog proljeća. Opet ga je pogledala isto onako nježno kao kad joj je zavio slomljeno krilo. I zapjeva ta mala ptica što došla je s juga predivnu melodiju, u kojoj zaigra čitava priroda. Proljeće se vratilo. I čovjek je opet bio sretan.

I tako su se izmjenjivala godišnja doba. Dolazila je zima, vraćalo se proljeće, pa opet tako redom. Čovjek je svakog proljeća na prozoru čekao malu pticu, koja bi mu s juga donijela najljepšu pjesmu. I dugo su se družili njih dvoje. Njihovom prijateljstvu nije bilo kraja. Napokon je život čovjeka za kojeg su svi mislili da voli samo sebe imao smisla. Volio je sivu, neuglednu pticu, svog malog, ali i najvećeg prijatelja. I tako svakog proljeća. Već je čovjek bio i ostario, a i mala se ptica umorila. Pjesma joj je postajala sve tiša i tiša. Uskoro je posve utihnula. S pjesmom male ptice ugasio se i smisao čovjekova života. Iako je proljeće bilo u punom zamahu i ptice su crvkutale sa svih grana, ni jedna druga pjesma nije mogla nadomjestiti onu njegove prijateljice. I zima najgora do sada zavlada ne prirodom, već njegovim srcem. U predvečerje se odluči oprostiti od male ptice. Njeno krho, beživotno tijelo odluči pokopati kraj rijeke.

„ Ona će joj pjevati najljepše pjesme“, pomisli.   

I kad odluči to učiniti, osjeti tešku, tupu bol u grudima. Padne na koljena i zaplače od bola.

- Ti si mi dala ralog za život. Ti si bila moj jedini prijatelj. Prije tebe sam bio tako usamljen. Sad kad te nema, opet ću biti usamljen. Ne možeš otići bez mene. Ne! Odlučio sam! Ne mogu podnijeti da budem opet onako sam! Danas ću i ja položiti svoje tijelo uz rijeku! Opet ćemo biti zajedno!-  

I taman kad je odlučio skončati u rijeci; ona mu prozbori svojim tudenim vodama kao nikad do sad. Prvi ju je put isinu mogao razumijeti. No nije samo progovorila rijeka, u tami se oglasi i zrikavac koji se stane udvarati krijesnici, a zvijezde zatrepepere tako snažno da ih je prvi put mogao čuti. Voda rijeke se zakovitla, a iz kapi izađe čudan starac.

- Tko si ti?- uplašeno i zbunjeno će.

- Ja sam Čuvar blaga.

- Ali ja nisam došao ukrasti nikakvo blago, ja sam se došao ponovno sastati sa svojim prijateljem.

- Znam zašto si došao. Došao si napraviti glupost.

- To nije nikakva glupost. Ja ne mogu živjeti bez nje. Ona je bila jedino ono za što je valjalo živjeti, bez nje ništa više nema smisla. Odlučio sam joj se priružiti, da zauvijek budemo zajedno.

- Zar uistinu misliš da bi tvoja mala prijateljica htjela da to učiniš? Ona te je voljela. Nikad ti ne bi oprostila da učiniš tako nešto. Ona ti je pokazala da život ima smisla, da je prijateljstvo nešto najvažnije na svijetu. Samo je željela da budeš sretan, a ne da očajavaš. Njenom se prijateljstvu možeš odužiti samo tako da budeš sretan. Idi u svijet, izađi iz svoje samoće, pokaži svijetu kako si ponovno spreman voljeti. To je ono što bi željela mala ptica, a ne da oduzmeš sebi život. Ona želi da je se sjećaš kao prijatelja koji ti je vratio vjeru u život, a ne nečeg što ti je oduzelo nadu. Njena smrt nije kraj. Jer svaki je kraj novi početak. Vašeg druženja više nema, ali zato je tu prilika da upoznaš mnogo drugih zanimljivih bića koji ti isto tako mogu biti prijatelji. Mala ptica želi da budeš sretan, a ne tužan kad je se sjetiš. Ona ti je pokazala ne koliko je ona divna što te voljela, već koliko si ti divan jer si spreman negog tako voljeli. Ona želi da ponovno voliš.

- Kako znaš sve to?

- Zato jer sam je ja k tebi poslao. Poslao sam je da ti vrati srce koje si negdje nemarno putem izgubio. 

I čovjek za kojeg su svi mislili da voli samo sebe odluči poslušati Čuvara blaga. Zavoli svijet čitavim svojim srcem. I nitko ga od tad  nije zvao čovjek koji voli samo sebe, već čovjek koji voli i kojeg voli čitavi svijet.