Jednom je išao neki čovjek  i nosio na leđima drva. Umoran sjede na jedan kamen i počinu. Najednom poče ispod onog kamena nešto cviljeti. Taj se čovjek dignu i odmaknu kamen, ali na njegovo čudo izađe ispod kamena zmija, pa reče čovjeku:
- Čovječe, ti si mene oslobodio od velikoga zla, a ja ću te zato ubiti; i to najprvo ću te mojim jezikom otrovati, a od otrova morat ćeš umrijeti!
Čovjek joj odgovori:
- Ma nemoj tako, zmijo, molim te, poštedi me. Nije pravedno, što si namislila učiniti!
Zmija mu se smilova i reče:
- Ja ti dopuštam, da potražimo suca, pa kako on reče, neka bude onako!
Oni krenuše dalje livadom kraj šume i nađoše jednoga privezanog staroga psa.
Ispripovijedaju mu, što se dogodilo među zmijom i čovjekom. Pas reče:
- Zmija ima pravo!
Čovjek sada zatraži, da mu pas dokaže, zašto bi zmija imala pravo. Pas poče dokazivati:
- Vidiš, čovječe, dok sam je bio mlad i jak, služio sam svoga gospodara vjerno i pošteno; išao sam s njim u lov, kuću sam mu čuvao po danu i noći, po snijegu i ledu, on je imao od mene koristi, i bio sam mu jošte vjeran drug i pratilac. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovdje u šumi, da me vuci pojedu. Evo vidiš, da čovjek nije ni pravedan ni zahvalan, stoga ima zmija pravo!
Čovjek sada stade moliti zmiju, da potraže drugoga suca, jer da ovaj nije bio pravedan. Zmija pristade, i oni krenu dalje. Kad su dalje uz šumu išli, namjeriše se na staroga privezanog konja. Zmija reče odmah veselo:
- Evo suca!
Oni mu ispripovijedaju sve, što se dogodilo među njima, pa ga zamole neka sudi, tko ima pravo. Konj reče:
- Dragi moj čovječe, zmija ima pravo. Dok sam ja bio mlad i jak, služio sam momu gospodaru vjerno i pošteno. Jašio je on na meni u lov i svagdje se je sa mnom zabavljao. Vukao sam mu teške terete, njega naokolo vozio i pomagao sam mu na polju, šumi i vodi, po žegi, kiši, snijegu i ledu. Jednom sam mu i život u ratu spasio. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovdje, da me vuci izjedu. Evo vidiš, čovječe, da čovjek nije zahvalan, i stoga ima zmija pravo!
Vidi čovjek, da mu nema spasa, pa zamoli zmiju, da potraže još trećega i posljednjeg suca. Kad su pošli livadom dalje, sastanu lisicu i ispripovijedaju njoj, što se među njima dogodilo, i zamole je, neka im sudi. Lisica, kako je bila lukava, privuče se k čovjeku, pa mu prišanu:
- Ako mi dadeš svoje guske i kokoši, dosudit ću tebi pravo!
Onda reče ozbiljno i strogo:
- Ja ovdje kao sudac to raspraviti ne mogu, nego ajdmo na ono mjesto, gdje se to dogodilo!
Kad su došli na ono mjesto, reče lisica:
- Ajde ti, zmijo, u rupu, u kojoj si onda bila, a ti, čovječe, sjedi ondje, gdje si i onda sjedio!
Sad namignu lisica čovjeku, a on poklopi kamenom onu rupu, u kojoj je zmija bila. Tako su čovjek i lisica prevarili zmiju.
Sada se rastanu čovjek i lisica, ali lisica dovikne čovjeku:
- Pazi, što si obećao. Ja ću doći na badnjak po svoje!
Dođe taj čovjek kući, bio je cijelo vrijeme žalostan i nije htio ništa o tom govoriti ženi.
Na badnjak htjela je žena zaklati kokoši i guske, ali je nije pustio čovjek, već joj je rekao:
- Ma nemoj klati, ženo, jer ja sam to obećao lisici, koja mi je život spasila!
I sada je tek čovjek pripovijedao ženi, što mu se onda dogodilo sa zmijom.
Pred noć na Badnjak sjedili su u kući čovjek i njegova žena i gledali na prozor, ali eto ti najednom lisice po kokoši i guske, što joj ih je čovjek obećao. Tada će žena čovjeku:
- Što ćeš ti sve ovo dati lisici, pa da mi gladujemo preko Božića. Uzmi pušku i ubij lisicu!
Čovjek doista posluša ženu, uzme pušku i ubije lisicu. Lisica se prevali i u posljednjim životnim trzajima reče:
- Ovako čovjek plaća. Ja sam mu spasila život, a on mi ga je uzeo!