32. ČOVJEK-CRV

 

        “Nisam te zvao da bih ti pričao o Svojoj veličini,” reče Bog čovjeku, kad su se sreli u Božjemu dvorištu na zemlji. “Zvao sam te da bih ti pričao o tvojoj veličini.”

        Čovjek se zbunio, sumnjičavo pogledao Boga.

        “O mojoj veličini, kažeš?!”

        “Da, o tvojoj. Sva je tvoja nevolja u tomu, što si na svoju veličinu zaboravio. Drugim riječima, zaboravio si na sebe. I pretvorio se u sve drugo, što nisi ti.”

        Čovjek je zakolutao očima.

        “Slušaj,” počeo je istiha, i nastavio glasnije, sve dok nije provalio u vrisak. “Meni nitko neće govoriti da sam velik, kad ja dobro znam da sam sitan i ništavan. Mene nitko neće imenovati carem, kad ja znam da sam prosjak. Nitko, pa ni Ti!”

        “Ti ne vjeruješ Meni,” reče Bog. “A vjeruješ nekomu kakav si i sam, samo ako ti kaže da si griješan zemaljski crv. Jer ti tako želiš o sebi vjerovati. Ne želiš nikakvu drugu sliku, ne želiš radost.”

        “I što mi možeš?” cerio se čovjek. “To je samo dokaz da ja hoću ono, što ja hoću, i da Ti tu nemaš nikakva posla!”

        “Tako sam ti dao,” reče Bog. “Da izabereš. Možda sam pogriješio.”

        Odlazeći iz Božjega dvorišta, čovjek je neko vrijeme likovao što je istjerao Boga iz svojih želja. Na prvomu zavijutku puta zgaziše ga neka bahata kola. Vozaču se od čovjeka učinilo da je crv. Vozač produži punom brzinom. Za kolima ostade pješak, previjajući se u prašini.

        Umirući, čovjek(?), crv(?) pomisli:

        “Možda sam pogriješio....”

 

 

        Ne možeš poništiti ono što jesi, ali možeš odlučiti da to ne prihvatiš.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.