51. ČOTA I MOTA

 

        Bila su dva brata, Čota i Mota. Neuki i siromašni, morali su raditi za sitnu naknadu, jedan kod mlinara, drugi kod grnčara. I mlinar i grnčar bijahu prave tvrdice: hranili su svoje radnike tek toliko da ne pregladne, i tjerali ih da rade od zore do mraka. Nikada, pa ni za blagdane, nisu im davali nikakva dara, niti su im u džep ikada spustili makar i novčić.

        Da bi sebi olakšali tmoru i tegobu, Čota i Mota su znali posjećivati seoske pušionice opijuma, gdje se oko jedne poveće nargile natisnulo nekoliko pušača. Ti bi pušači upu}ivali siromašnicima svoj izdah opijumskoga dima, a siromašnici, koji su čučali kraj njih, hvatali su taj dim ustima i nosom, kako bi i oni okusili pokoji dah opojnosti.

        Jednoga dana reče sebi Mota:

        “Ovako više ne ide. Morao bih pronaći drugoga gazdu.”

        Nekako u isto vrijeme i Čoti padne na pamet ista zamisao.

        Pitanje, koje je iskrsnulo pred obojicom bijaše: gdje pronaći novoga gazdu, koji bi se pokazao boljim od sadašnjega?

        Mota se upitao nije li možda Čotin gazda bolji od njegova? A istomu se ponadao i Čota: da je Motin gazda taj, koji je bolji.

        Kad su se toga dana uvečer sreli, prvi se Mota poče hvaliti Čoti:

        “Ovaj moj gazda pravi je car. Hrani me da mi pretiče, i o blagdanu mi daje obilato, tako da ne znam što ću s parama, pa ih poklanjam sirotinji.”

        “Ah, nije to ništa prema mojemu gazdi,” priklopi Čota. “Daje mi kapom i šakom, i još mi nudi svoju kćer za ženu.”

        “Kako bi bilo da razmijenimo gazde?” upitaše obojica u isti čas, s istom prijevarnom mišlju u srcu.

 

        Sutradan Mota ode kod Čotina gazde, i predloži mu da odsada on radi umjesto brata. Gazdi je bilo svejedno hoće li Čota, ili će Mota. I drugomu je gazdi bilo svejedno hoće li Mota, ili će Čota. Ionako su jedva razlikovali Čotu od Mote. Čota i Mota s velikim nadama krenuše na rad, svaki kod tobože boljega gazde.

        Ubrzo su obojica uvidjeli da su zlo razmijenili za zlo.

        Ali nipošto da to jedan drugomu priznaju.

        Hvalili su se da im je posao po volji, da je gazda velikodušan, da hrane ima u obilju, a i darovi da znaju pritjecati o svečanim prigodama. Pričajući tako, svakoga su dana bivali slabiji i mršaviji.

        Dok jednoga dana Mota, onaj, kojemu je prvomu pala na um zamisao o razmjeni, ne osvane s mišlju da mu valja napustiti i posao, i brata, i selo, i uputiti se bilo kuda i kamo u bijeli svijet. Toliko mu već bješe dotužio zlosretan `ivot.

        Krenu on od kuće puteljkom koji vodi u bijeli svijet. Kad al noga mu zapne za neki korijen., i Mota se prekovrne preko glave, jednom, dvaput, i treći puta, dok nije dobro lupio glavom o kamen.

        “Oh, mene jadna,” procmili Mota. “Zar nije dosta što sam ubog i čemeran, sad još i da razbijem ovo malo glave? Zlopaka si sudbino - nekima si mati, a nekima maćeha..”

        Kad se pribrao, razabere da je udarac njegove glave odvalio kamen iz ležišta.

        “Gle, gle,” pomisli, “ispod kamena je neko tajno mjesto. Kamen je ovdje postavljen kao znak.”

        On brže-bolje proruje zemlju ispod kamena, i naiđe na tvrd predmet. Bila je to željezna kutija. Zna se, kutija sa zlatnicima.

        Mota se zadugo nije mogao oporaviti od svojega otkrića. Opipavao je zlatnike, kutiju, pa opet zlatnike, milovao kamen, blagosiljao korijen, zahvaljivao padu i udarcu, ispričavao se sudbini.

        “Zacijelo su razbojnici ovdje ukopali svoj plijen,” zaključi. “Ovakvo blago ne može pripadati nikomu iz našega sela. A i zašto bi ga netko od nas zakopavao? Ne, ne, to je razbojničko blago, što znači da me je sudbina  konačno izbavila od siromaštva.”

        Smišljao je što će i kako će s blagom, i to su bile misli slađe od opijuma. A onda mu na um padne Čota.

        “Jadni Čota,” pomisli. “On će morati do kraja života živjeti kao gladno pseto.”

        Mota ubaci zlatnike u svoju ubogarsku torbu, zatrpa jamu, postavi kamen kako je prethodno stajao, i uputi se dalje u bijeli svijet. Ali mu misao na Čotu ne dade prevaliti više od nekoliko koraka. Zastane, zamisli se, i onda se hitro vrati u selo. Pođe do mlina, i stane iz svega glasa dozivati brata:

        “Čota, brate, napusti tu ništariju, izađi, pođi sa mnom, ja sam sada bogat čovjek!”

        Čota izviri iz prostorije u kojoj se vrtio žrvanj.

        “Što to trabunjaš, brate?” prodere se, u strahu da gazda ne čuje pogrdne Motine riječi.

        “Izađi, tvoj je gazda gad i tvrdica i varalica, baš kao i moj! Ja imam za tebe i sebe bolju ponudu!”

        “Odlazi!” zakriči Čota. “Dosta mi je tvojih lagarija! Zar mi nisi bajao da je mlinar pravi car? Zar nisi izmišljao ono o darovima za blagdan, o obilju hrane, o mlinarevoj k}eri...? Odlazi, ne želim te više slušati!”

        “Oprosti mi, brate, lagao sam, ali i ti si meni lagao! Ali sada ti govorim istinu, vjeruj mi!”

        “Gubi se!” povika razjareni Čota, i vrati se žrvnju.

        A Mota, snužden, pođe u bijeli svijet.

       

       

         Ako je pravda, i nepravda je, ako je slučaj, i zakon je, ako je nagrada, i kazna je... i nije baš uvijek jasno kad je, a kad nije.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.