3.       ČITAJ MI IZ TVOJE KNJIGE

 

Jednoj je ženi Bog dolazio u obliku psa, s kojim je razgovarala na staroegipatskomu jeziku. Noću, na terasi, pod mjesecom. Baš kao nekada, na Nilu.

On joj je pričao o budućnosti i prošlosti, pokazivao joj velebne utonule gradove, donosio zrcalo za koje je valjalo smoći odvažnosti i pogledati u sutrašnjicu: u smrt mnogih još nerođenih ljudi, u slom i rasap tolikih još nepodignutih carstava. I knjige joj je pokazivao, raskoš znakova i pismena, slova koja misle za onoga tko ih čita.

“Budi srčana u molitvi”, govorio je pas. “I budi odmaknuta od onoga što gledaš. Uostalom, sve si to već vidjela. Samo se ne želiš sjetiti”.

“Ma jesi li Ti zbilja Bog”? znala ga je pitati u neka klonula doba.

“Pitaj sebe”, odgovarao bi. “Ti znaš“.

“Ne znam zašto uopće sa mnom razgovaraš. Ja nisam ono što bi Ti htio da budem. Ja ne znam. Ja ne mogu”. 

Onda, začuđeno, razdragano:

“Nisam znala da se pas može smiješiti”!?

“Ne pas. Ja”.

 

“Volio bih da Mi čitaš iz tvoje knjige”, rekao je jedne noći, naglasivši zamjenicu “tvoje”. I položi šapu na ženine grudi, naznačivši joj gdje je njezina knjiga. “U tvojoj piše nešto što Ja ne znam, što Ja ne mogu. Ako to tvoje sastavimo s Mojim, možda ćemo okrenuti ključ budućnosti na drugu stranu – na stranu oslobođenja”.

“Pričaš besmislice. Ako si Bog, kako možeš išta ne moći, išta ne znati”?

“Ali mogu ne htjeti da znam. Mogu ne htjeti da uzmognem”.

 

Ipak, knjiga je ostala neotvorena. Možda zbog ključa budućnosti, koji nije zaključao kapiju – još časak, dva, nije.

 

 

Svako hoće da mu drugi otvori vlastitu knjigu i pročita...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)