Bili smo siromašni redovnici kojima je
nužno bio potreban prostor za stanovanje.
Nismo sebi mogli priuštiti zidara - već je
i sam građevni materijal bio dovoljno skup.
I tako sam se sam morao naučiti gradnji:
kako napraviti temelje, izliti beton, zidati cigle,podići pod, uvesti vodovod.

Prije nego što sam se zaredio, bio sam
teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik
i nisam naučio raditi rukama.

Nakon nekoliko godina, postao sam
prilično vješt u građevini, a svoje sam
redovnike u šali zvao BGT
(Budistička građevinska tvrtka).
Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa tu i tamo koji udarac.

Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cugle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore.

Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi
ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine.
Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi
je ćošak bio previsoko.
Hej, bar si pokušao!

Kao redovnik, naučio sam se strpljenju
i imao sam ga napretek, kao i vremena.

Trudio sam se da svaka cigla bude
savršeno postavljena, bez obzira koliko mi je za to trebalo vremena.

Konačno sam završio svoj prvi  zid.

Bio sam zadivljen.

No odjednom sam vidio kako dvije cigle
stoje krivo. Sve druge su bile savršeno
poređene, točno u ravnini. Ove dvije cigle
bile su nagnute na jednom kutu.
Izgledale su strašno.

Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.
Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi.
Upropastio sam zid, i najradije bih ga bio raznio. Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova,a opat mi je odgovorio:

„Zid ostaje!“

Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida.
Nisam htio da ga itko vidi.

Jednoga dana, tri ili četiri  mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.

“Baš lijep zid”, primijetio je.

“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problem sa vidom?

Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?”- pitao sam
iznenađeno.

Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe, te na mnoge druge vidove života.

Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle.

Ali vidim i 998 dobro
postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod,s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli,bile su druge, savršeno postavljene cigle.

Njih je bilo daleko više od ovih dviju.
Prije toga bio sam usredotočen isključivo
na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep.
Zbog toga nsam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti.

Sada kada sam vidio dobro postavljene cigle,zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao,

“lijep cigleni zid”.

Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak
godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle.
Jednostavno te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru “dvije krivo postavljene cigle” ?

Koliko ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubojstvu,jer su sve sto vide u sebi „dvije krivo postavljene cigle“?

Zapravo mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne i s lijeve strane pogrešaka, no često ih ne vidimo.

Umjesto toga svaki put kada pogledamo sebe ili druge,isključivo vidimo pogreške, manjkavosti.

Pogreške su jedino što vidimo, i zato ih želimo uništiti.

I ponekad nažalost uništimo “vrlo lijep zid”.

Svi mi imamo svoje dvije pogrešno postavljene cigle,no kvalitetnih je cigli u svakome od nas daleko više.

Kad to uvidimo, stvari i nisu tako strašne.

 

Ajahn Brahm:

/Krava koja je plakala - odlomak/