ČIČAK I KRT

 

       Bio jedan čičak u polju, koji je vidio Boga. Nije razmišljao, nije promišljao, naprosto je vidio Ono što Jest.

        Nije čičak mario što ga zovu korovom, nije mario što je on hrana magarcima. Širom je otvarao zagasito-ružičaste oči, diveći se suncu, oblacima, pčelama, zmijama, munjama. Divio se i onomu iza šume i preko brda, divio se i onomu ispod zemlje, i onomu s onu stranu obzora, i onomu iznad boja i zvukova. 

        “Nema ničega što nije On,” govorio je.

        A onda se spuštao u sebe, niz stabljiku do korijena, pa još dublje, ispod korijena; i zamirao od tajne, koja ga je prožimala, i koja je bila on sam.

 

        Privučen njegovim spokojnim blaženstvom, jednom je k njemu dobauljao pustinjak krt. Prokopao je hodnik do površine, baš uz čičkovu stabljiku.

        “Što si rekao?” upita krt, koji je imao izvrstan sluh, ali nikakav vid.

        “Rekao sam da je sve On.”

        “Baš sve?”

        “Ako On nije sve, onda On nije On.”

        “Hm,” progunđa krt. “Ja sam silno to vrijeme proveo u tami i šutnji zemlje, tražeći odgovor na velika pitanja. Ali moram biti iskren i priznati da se nisam dovinuo svim odgovorima. A ti, blaženi, imaš li još kakvih čvorova i zamrsaka u pogledu Boga?”

        “Imam, oh, i te kako,” povika čičak.

        “Onda mi je lakše na duši,” uzdahnu krt. “Smijem li te pitati o kakvim se čvorovima radi? Možda bih ti ja mogao pomoći da ih razriješiš?”

        “Molim te, pokušaj, prosvijetljeni. Evo pitanja, kojega ne umijem riješiti: vidim li Boga bolje kad gledam ovu livadu, ili Ga bolje vidim kad odvratim pogled od nje, to jest, kad ga spustim u vlastiti korijen? I tamo i ovdje je On, ali ja ne znam gdje mi je ljepši i draži?!”

        Krt je zabezeknut buljio slijepim očima u čička.

        “Kad zaronim okom u sebe, kao da sam zaronio u Njega, kad izronim okom iz sebe, kao da sam izronio u Njega. Eto, to je moj čvor i moje veliko neznanje - gdje mi je On bliži, veći, i slađi, gdje mi je On više Bog?”

        Krt je zanijemio.

        “Volio bih imati takvu dvoumicu,” promrsio je i vratio se pod zemlju.

               

       Dvojba blaženih nedostižna je mudrima.

 

 

 

           Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.