Imala sam 19 godina. Jednom. Devetnaest mi se oduvijek sviđalo. Kad sam bila mlađa, mislila sam da ću sa devetnaest imati sve. Ozbiljnu vezu, neki super dobar posao, sređen život i sve to. Zajeb. Život nije ono što od njega očekujemo. Nisam imala ništa od toga. Ipak sam se te večeri odlučila nekamo smjestiti. Izašla sam sa Norom, i to je bio moj prvi pravi izlazak u Nürnbergu. Izgledala sam kao da dolazim sa plaže, samo u krivo doba godine. Oko mene su skakutale ljepotice koje hodaju u štiklama(ja tada nisam imala ni jedne!), kao da su u njima rođene. Ja sam bila prosječna. I poslije sam naučila da je prosječnost najbolja. Ističe se pokraj lažnog savršenstva. 

Te sam večeri htjela napokon ostaviti prošlost iza sebe, a dogodilo mi se nešto sasvim suprotno. Banula je niotkuda, kao ljetni pljusak, i ostavila me mokru i golu sred ulice. Samu, posve samu. A najbolji dio priče je to da sam tu istu prošlost slučajno zalila red bull-votkom po novoj Armani košulji. Stajao je ispred mene, mokar i iznenađen, mogla bih reči i ljut. I imao je one iste zelene oči, onaj isti nos, i ruke. Imao je njegove ruke. Znala sam da je nemoguće, al ipak je neka ludost u meni vrištala. "Mi se znamo od nekud?"- opezno sam pokušala. "Ja sam Florian, drago mi je." Eto glupačo, vidiš da ne može biti On, ljudi ne uskrnu tek tako. "Naravno da si Florian, ne možeš biti nitko drugi." Pogledao me kao da sam pala sa neke desete planete i bacio osmijeh u jedan kut usana. Još jedna slučajna podudarnost? Ne znam. "Iz kojeg si ti svijeta lutko?" - "Ovaj, ja sam iz Hrvatske." Njegov smijeh je odzvonio cijelom prostorijom, i tek tad sam shvatila kakav je glupi odgovor uspjela moja glava izmislit. Čak su i tabani crvenili od sramote. "Ja sam Aleks." , napokon nešto suvislo. "Drago mi je Aleks. Sad sam dužan drugu cugu? Ovu sam prolio po sebi." Pogledala sam u njegova napeta prsa, koja bi se jasno mogla ocrtati i bez mokre košulje. Imao je predivna ramena i predivno izražene bicepse. Primijetila sam da je shvatio u što gledam i posramila se još više. "Ovaj, sory, stvarno, nije bilo namjerno." Ne, gledanje je bilo namjerno. "Jel te mogu nečim počastit?", pokušavala razgovorskrenuti u neki normalan pravac, ali jednostavno nije išlo. "Možda novom košuljom?", nasmijao se slatko, kao da to uopće nije dvosmisleno. "Ili samo brojem mobitela?" ispravio se najbrže što je mogao, shvativši da nisam tip cure koja namjerno po klubu zalijeva pićem frajere i poslije odlazi u njihove stanove tu istu košulju "osušiti". Uzela sam njegov mobitel i bez riječi utipkala svoj broj. Ne znam zašto. Mora da je ludost u meni ponovno vrištala. "Sad moram gibat, frendica me čeka." Ne, Nora me nije čekala, istini za volju, nisam ni znala gdje se nalazi. Ali morala sam slagati i otići dok se ne odlučim za nešto pogrešno. "Naravno, ne brini. Mi se vidimo još." Nasmijala sam se kao da znam o čemu priča, a nisam imala blage veze, i premjestila se u drugi dio kluba. Te ga večeri nisam uspijela više ni jedanput vidjeti.

Vikend poslije toga sam bila ponovno prisiljena izaći na isto mjesto, na istu pozornicu, i glumiti ulogu koja mi se ni malo nije sviđala. Draži su mi bili motori, i utrke, i cool. Ono, prave stvari. A ne glumljenje bogate tatine princeze iz svijeta perfekcije. Nora je slavila rođendan, i znam da smo se pošteno "zagrijale" prije ulaska u disko. Bila je hrpa njezinih frendova koje nikad u životu nisam vidjela, ni prije ni poslije. Ali to je bio njen dan, a ne moj. Uostalom, nikad nisam kao ona priželjkivala biti centar pažnje. Sa tijarom na glavi joj to uopće nije uspjelo. Svi su piljili kad smo ušle, i nisam znala u kojem pravcu bih točno trebala gledati. "Evo princeze koja ostavlja lažne brojeve..." Okrenula sam se i vidjela ga kako se smiješi. Krivi broj? Sory, bilo je namjerno. Ispričao mi je tu večer tisuću i jednu ludost. I svaka mi se svidjela. Bila sam premlada, teško da bih sad povjerovala u takve bajke.