60. ČETRDESET MINUTA

 

        Pred okancem za potvrdu postojanja, čekao je red još-nepostojećih ljudi. Da bi se malo zabavili, počeše računati što se sve može obaviti i što sve dogoditi za tih četrdeset minuta, koliko traje upis i prijepis cigle potvrde o postojanju.

        “U tvornici automobila u Njemačkoj za to vrijeme naprave automobil”, izjavi netko, tko je možda poznavao nekoga, čiji je daljnji rođak imao prijatelja, koji je radio u takvoj tvornici.

        “Dva automobila”, ispravi ga drugi.

        “Tri”, poklopi ga treći.

        “Pustite automobile. Za ovih četrdeset minuta onaj će se asteroid približiti zemlji za još toliko i toliko tisuća kilometara”, objavi četvrti.

        “Led na Sjevernomu polu pretvorit će se u toliko i toliko hektolitara vode, i more će se podignuti za toliko i toliko milimetara”, upadne peti.

        “Za manje od četrdeset minuta, u Brazilu će se posjeći šuma u prostoru veliku do deset nogometnih igrališta”, priklopi šesti.

        “Dvadeset”, dosoli sedmi.

        I tako se nabrajalo.

        “Što bismo sve mogli da smo Nijemci, da smo Brazilci, da smo asteroidi... za ovih četrdeset minuta”.

        Uzdahnuše.

        A jedan čovjek s kraja reda reče:

        “Sanjam da bih ja mogao nešto što se više ne preporučuje: da svih četrdeset minuta provedem naslonjen na stablo, ne misleći o vremenu...”

       

 

        Oni o svemu drugomu, a on o svojemu snu...

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)