Bio jedan čovjek, koji je imao dva različna oka. Jednomu je oku svijet bio zelen kao rijeka, a drugomu plav poput mora. Jednomu se oku svijet pružao u dalj, i tekao, tekao, a drugomu je u sebi stajao, stajao.

Ali kao da neobičnoj zabuni prirode to nije bilo dosta: čovjek je imao i dva različna uha! Jednim je čuo vrlo visoke zvukove, nalik na igle koje probadaju – probadaju kako one koji ih čuju, tako i one koji ih ne čuju. Drugo je uho čulo zvuk ispod praga uobičajene čujnosti – škripu polaganih zemljinih ploča, koje nekud klize, i usput razmjenjuju gradove za groblja, planine za doline, i još svašta.

        Čovjek je često bio zbunjen, pitajući se: kojemu se uhu, kojemu se oku  prikloniti?

Kad se priklanjao zelenomu, nalazio bi se u smirenu stanju, gdje je sve zakucano, uokvireno, zakazano, zadano; ali na kraju te zbrinutosti čekala je tuga, kao nesretno udata žena, koja sebe pita: “Zar je to sve? Zar ću tako do kraja života”?

        Kad bi se priklonio plavom, zelena ga je nedosmirenost napuštala, i obuzimao ga je silovit, veličanstven ushit pred nedokučivim, koje sâmo sebe za rep lovi, i tek što ne ulovi.

        Onda, slično je bilo s ušima. Slušajući uhom okrenutim visokometnu zvukovlju, svijet se pojavljivao pretvoren u tanke, nepodnošljivo sjajne igle, koje su prošivale prazninu na tisuće načina. Prošivale su ju koncem od ničega, neumorno praveći platno, koje je izgledalo kao da je od nečega. Čovjeka je to ostavljalo čudno nespokojnim. Slušao je i slušao, i gledao kako se od ničega svom žestinom sačinja nešto.

        A ako je otvarao prolaz onomu drugom slušanju, čuo je sporu škripu div-ploča, koje se taru jedna o drugu, i nijedna ne popušta, svaka ide svojim smjerom, i usput melje kosti Himalaja i Havaja, i još svašta.

 

        Kad je gledao svijet okom zelenim kao rijeka, živio je sređenim životom mirna i dobra čovjeka, koji na kraju ostaje bez odgovora na svoje nepostavljeno pitanje.

Kad je gledao plavim okom, postajao je pjesnik, daleko od mira i sređenosti, ali blizu odgovora.

Kad je slušao duboki bruj podzemlja, živio je životom bezobzirne snage, kojom majka Zemlja uživa u svojemu vječno pomlađenom liku.

A kad je slušao visoke, iglene niti zvukova, koji ničim tkaju i šiju nešto, bio je prorok i vidovnik.

 

         Svako ovo “kad” može trajati na stotine i tisuće.

        A može i na trenutke.

        A može uopće i ne trajati.

        Ovisi...

 

        Na kraju, da otkrijemo i ovo: ne radi se ni o odstupu, ni o zabuni prirode. Svaki je čovjek taj čovjek iz priče.

 

 

        Dosta, zaboga...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)