U jednoj su crkvi četiri svijeće gorjele i lagano

dogorijevale. Mjesto je bilo tako tiho da se i

njihov razgovor mogao čuti.

Prva je govorila:

“Ja sam svijeća mira ali me ljudi ne uspijevaju

održavati upaljenom. Nemam drugo riješenje

nego da se ugasim.” Tako je i bilo. Malo po malo,

svijeća se ugasila.

Druga je govorila:

“Ja sam svijeća vjere. Ničemu ne služim. Ljudi

ne žele znati za mene.” Netom što je završila

govoriti, lagani ju je zapuh ugasio.

Tužna, tužna, treća je svijeća rekla:

“Ja sam svijeća ljubavi ali nemam snage održati

se upaljenom. Ljudi ne obraćaju pažnju i ne

shvaćaju moju važnost. Oni mrze čak i one koji

ih najviše vole.” U trenu se ugasila.

U tom trenutku u crkvu je ušao jedan dječak i

ugledao tri ugasle svijeće. Prestrašen

polutamom, rekao je: “Što vi to radite? Bojim se

mraka. Trebale biste biti upaljene.” Tek što

je to izgovorio, dječak brizne u plač.

Progovorila je i četvrta svijeća. Rekla je:

“Ne drhti i ne plači dječače moj. Sve dok ja

budem upaljena, uvijek nanovo možemo upaliti

ugasle svijeće. Ja sam svijeća nade.”

Dječak je obrisao suze i još uvijek drhtavim

rukama upalio ugasle svijeće, svijećom nade.

Neka se nada u našim srcima nikada ne ugasi,

neka svatko od nas bude u stanju biti instrument,

kao onaj dječak, sposoban u svakom trenutku

svojom nadom upaliti u srcu svakog čovjeka vjeru,

ljubav i mir...