Te rane zime , jedne davne 1989,  bila je za mene sudbonosna godina po mnogo čemu. Po prvi puta sam se tada upoznala  sa trulošću kapitalizma u njegovom punom smislu riječi,  zatim sa mini suknjom na svakom uglu...i na kraju sa čarima braka. Sve je to išlo nekakvim logičnim redom, koji je doduše stvarao poprilićnu zbrku u mojoj glavi , no blaga klima i vječiti jugo, nakon kratkog vremena otpuhao je sve nejasnoće, razgolio moje tijelo i dozvolio da konačno shvatim da sam se našla u pravo vrijeme,  na pravom mjestu.

Toga naravno  nisam još bila svjesna onih dana pred Božić 1988, kada sam pakirala svoje kofere i bila doslovno ugurana u autobus koji je vozio duše meni slićne u osvajanje nepoznatih prostora.

Relacija između Zagreba i Chiasa , u talijanskom dijelu Švicarske, bila je duga, , tolika duga da sam imala vremena buljiti kroz prozor autobusa cijelu noć, opijena mirisima znoja pod pazuhima i nogu , oslobođenih od teških zimskih čizama.Ti su mirisi budili moj želudac , podizali sadržaj u njemu, a lagano droncanje vozila davao ugođaj korablje koja plovi nemirnim morima.

U toku te plovidbe, još do tada neviđenoj pustoši noćnog ugođaja, za kormilom su se smjenjivali iskusni moreplovci , bez stanke, dižući mi kosu na glavi ,dok se za to vijeme brod opasno lelujao,  nošen malo u lijevo,  malo u desno.

Na obalu mojih snova stigli smo rano ujutro ,još na nesigurnim nogama i zamućenog pogleda, neprimjećujući okolinu oko sebe, osim nešto malo, u obrisima.

Tek par dana kasnije , oporavljena od napornog puta , počela sam okretati glavu na sve strane svijeta, sva u čudu od silne ljepote koja mi se prostrla pred očima.

Tada sam naime uočila svo blještavilo i sjaj Zapada, ljude znatiželjnog, ali diskretnog pogleda , živog i melodičnog jezika kojeg nisam ni zrnicu razumjela, kao i ugođaj mediterana sa onim blagim, toplim  povjetarcem, koji je šumio između visokih palma i   raskošnih vila sa bogato ukrašenim vrtovima punim oleandra i osušene lavande kraj  teških željeznih ograda.

Ljudi su tamo znali kako si stvoriti ugođaj južnog podneblja, ne zaobilazeći ni komade odjeće kojom su se odjevali. Tako sam se prvi puta susrela sa mini suknjom, na svakom koraku, iza svakog ugla.

Neko sam se vrijeme zgražano okretala za nogama raznih oblika, depiliranih, glatkih, osunčanih u obližnjim kozmetičkim salonima pod umjetnim svjetlom ultravioletnih zraka.Sa čvrstim stavom u glavi, kojeg sam stekla još u ranom djetinjstvu, slušajući stare ljude u mom rodnom zavičaju,  da su to žene sumljivog morala, pokušala sam prkositi tom novom svijetu, uporno se oblačeći u duge suknje ili hlače.

No ubrzo sam shvatila kako to nema smisla jer naprosto stršim u tom okruženju i da mi valja pod hitno se prilagoditi, asimilirati, kako bih se lakše uklopila u okolinu.Svratila sam u obližnji dućan promatrajući gomilu tkanina, kratkih i u različitim bojama i na brzinu kupila ono što mi se iz prve ruke odmah dopalo.

Već slijedećeg dana , bez puno razmišljanja i grižnje savjesti , uskočila sam u moju prvu mini suknju i stala pred ogledalo, diveći se svojoj hrabrosti, ali prije svega svojim nogama.Tek tada sam otkrila da to ima svoje čari i to višestruke.

Kao prvo, uštedjela sam na novcu, zatim na vremenu oblačenja, a onda odbacila svaku sumnju promatraću da bih zbog kratko ošišane kose i malog opsega pluća mogla biti možda i muško. Tako oboružana ženstvenošću i samodopadljivosti , postao je to i moj stil odjevanja , a ja sam se od fine djevojke, zakopčane do vrata i pokrite do gležnja, polako pretvarala u ženu raspuštenicu, štepajući u visokim potpeticama po promenadi luganskog jezera.

Razlika je bila jedino u tome  što se za mnom nitko nije osvrtao ili zazviždao, bila sam naprosto jedna od inih u prolazu.Tko zna kako bi dugo potrajalo to šepurenje da se nije najavila moja vjenčana kuma sa željom da me posjeti i da ju otpratim do jednog mjesta  visoko u snježnim brdima, gdje je netom dobila posao i bila pozvana na prvo razgledavanje.

Nitko u Ticinu nije imao zimske gume jer  bilo bi to suvišno bacanje novaca pod temeparturom zraka od + 18 stupnjeva, pa ni nama nije palo na pamet da bismo možda mogli imati skliskih problema.

Nije to palo na pamet ni onoj skupini mojih novopečenih prijatelja, daleko starijih od mene. I neka mi nitko više ne kaže da s godinama čovjek postaje zreliji i iskusniji. Taman posla!

Buljeći u naše razgoljene noge, jedva bog da su se sjetili dati nam upute kojim putem voziti, a kamoli misliti na neke moguće promjene vremena.

Tako smo se jednog jutra u sredini veljače,  još u svitanje, na brzinu ubacile u naše mini suknje, navukle crne hulahopke, nabacile neke lagane kožne jakne i uskočile u auto.

Nabijene adrenalinom i dobrom dozom avanturizma , pjevušile smo sve pjesme koje su nam nudili na lokalnom radiju. Nije prošlo ni pola sata vožnje, a naš je krajolik počeo mijenjati svoje obličje i boje. Palmi više nije bilo na vidiku,  a sunce je naprosto nestalo Bog te pitaj kuda.

Našle smo se okružene debelim slojem magle i sivila, a kako se   put počeo dizati u visine i sa prvim obrisima snijega.Zavoji su se počeli redati jedan za drugim, a oko nas su lepršale bijele pahulje, živo, poletno, u ritmu muzike sa radija.

Da je mladost ludost, nisam do tada još potpuno shvatila i uglavnom smatrala zlobnom primjedbom starijih naspram nas mladih  ,koji smo uglavnom živjeli s glavom u oblacima kako se i prilići u toj dobi.

No , kako smo se počeli sve više uspinjati, ostavljajući iza sebe blagodati mediteranskog područja, tim smo više primjećivali da je vrag uzeo šalu.

Sada je snijeg padao gusto, zaklanjajući nam pogled u nedogled, a planina San Bernandino digla se opasno iznad nas i prijetila da nas proguta .

Mojoj je kumi odjednom ponestalo zraka, glas ju izdao na pola pjesme, između nostalgičnih stofa o ljubavi i strasti . Čvrsto se primila za plastičnu ručku na bočnim vratima i nije ju puštala do samog ulaza u Davos.

Predpostavljam da se tada prisjetila svih molitvi Bogu, koje je uporno odbijala dok smo još lunjale Varaždinom, u potrazi za dobrom dozom zabave i smijeha. Pa kome bi onda palo na pamet razmišljati o Bogu?

E sada je bila neka druga situacija. S njezine desne strane osim ponora ništa drugo nije vidjela, pa nebi bilo ništa čudno da je pomislila kako je kraj njezinom mladom životu i počela se usrdno moliti.

A ja? Ja sam glumila vedrinu i hrabrost čak i u onim trenucima kada se auto zanašao na sve strane, boreći se sa naslagama snijega po cesti. Nemam pojma kako smo po tom vremenu uspjele stići do poznatog skijališta, ali sam sigurna da nam je dragi Bog išao sasvim na ruku.A bome i svi anđeli čuvari,  koji su ćelave gume obložili svojim perjem od krila i koječim drugim, da ne bismo prilikom kočenja poljubili stražnji dio vozila pred nama, u dugoj, nepreglednoj  koloni.

Volim zimsku idilu, tu bjelinu koja pokriva sve ispod sebe, od cesta , drveća, pa do krovova kuća, ali brate....bilo je toga čak i za mene, nepopravljive romantičarke, doista previše.

Ulaskom u sam Davos prolazili smo kroz visok tunel snijega sa strane, a velika skupina skijaša žurila je ka prvim gondolama još više gore, kao da im nije dosta što su se do tuda dogurali zdravi i u jednom komadu, pa je htjela isprobati kakav je to  ugođaj sa samog vrha brda gledati u tu zaslijepljujuću bjelinu dolje.

Snjeguljičin put preko sedam brda i dolina bilo je ništa prema onom što smo mi prevalile i što nas je još čekalo do samog ulaska u bolnicu, za koju nismo znale ni kako izgleda , ni gdje se nalazi.

Ma nema problema, mislila sam si....moja je kuma rođena bečanka sa onim pravim dijalektom tog velegrada, pa ako ustreba pitati , uskočit će ona da ne bismo previše lutale.

Malo morgen! Od kako smo se počeli penjati, ona je zaštekala, zašutjela, skupila se onako velika i raskošna u svim svojim oblinama  na sjedištu do mene i ni glasa pa  da ju i kolješ. Tako smo nepotrebno lunjale , polako gmižući, oprezno, vrteći se u krug, dok nismo dospjeli na cestu koja je opet išla uzbrdo. Nikakva strašna uzbrdica kad imaš prave gume, ali ovako ćelave , otkazale su svaku poslušnost , a auto je počeo kliziti.

Motala sam volan kao sumanuta, bez uspjeha naravno, dok se nisam našla sasvim poprećno , blokirajući promet i prema gore i prema dolje.

Sad je trebalo hitno urgirati jer katastrofa je bila na pomolu, a kako je moja kuma i dalje šutjela, sva neka blijeda u licu i modrih usnica, odlučila sam se ja osobno uključiti u verbalnu komunikaciju nemajući pojma o njemačkom jeziku.

Izletjela sam iz auta, u namjeri da barem viknem HILFE, jedinu riječ koju sam znala i koja je u tom slućaju i bila od koristi, zaboravljajući pritom na neusklađenu obuću za ove uvjete i zakoračila....

Kad čovjek cijeli svoj mladi život leti u oblacima,  sasvim brzo zaboravi kako je tvrdo tlo kod ateriranja. Naprosto sam se razletjela po bijelom pokrivaču, našavši se u prilično šokantnom , razvratnom položaju mojih nogu u zraku, a moja guzica, onako samo tanko pokrivena, najviše je osjetila prilikom bliskog susreta sa zemljanom površinom.

Obližnji prolaznici, uglavnom mladi i muškoga roda, zastali su u hipu i promatrali razgoračenih očiju i otvorenih usta , u koja bi i slon stao, a kamoli ne ja , metar i šestdeset, težine jedne vreće cementa.

Trebalo im je neko vrijeme da se saberu prije nego li su se pokrenuli i pomogli u dizanju , smjestili me u auto, pa na horuk pogurnuli s boka auto nizbrdo.Uz put su objašnjavali kojom bi nam cestom valjalo voziti kako bi stigle do sada već žarko željenog cilja, dok im se na licima jasno čitala sumnja u našu zdravu pamet ,gledajući nas ovako obućene i sa ćelavim gumama.

Na svu sreću, auto je silom alteracije naprosto vozio sam već utabanim putem drugih vozila i mi smo se zaustavile u blizini same zgrade, u popriličnoj gomili odgurnutog snijega ,koji je donekle ublažio zaustavljanje .

Ne osvrčući se oko sebe  kako bi izbjegle bilo kakve poglede, uletjele smo u zgradu, ma gotovo u na sekudnu dogovoreno vrijeme.

Kad nas je ugledala glavna sestra bolnice, onako obućene, još tomu i bez kaputa, na licu joj se jasno moglo pročitati da joj je to bio prvi susret sa vanzemaljcima. U predvojrju, punom bundi , bucni , šubara i šalova, mi smo doista izgledale kao da smo pale sa Marsa.

Ja sam kumu bez riječi prepustila vođenju, a sama se smjestila u jednu fotelju u kutu, čim dalje od zabezeknutih pogleda. Predvorje je bilo ogromno, sa velikim šankom sa strane, puno posjetioca i bolesnih , uglavnom one stare populacije. Dok su me žene gledale gotovo sa gađenjem i posprdno, onaj muški dio populacije brzo je čistio naočale i namještao na nos.

Tako sam sasvim neplanirano postala centar pažnje svima naokolo, prava superstar...Samo je još falilo škljocanje fotokamera i ja bih pomislila da me put doveo do samog Hollywooda. Čekanje mi se učinilo poput vječnosti, a kazaljke sata nikako da se brže pomiću, dobrim dijelom možda i zbog toga jer su i one bile pod dojmom slike koju sam pružala.

I da konaćno skratim priču! Moja je kuma odlučila odbiti taj primamljivi posao , među samom elitom Davosa, čineći cijeli taj uloženi napor besmislen, uzaludan...tim više što je do odluke došla puno ranije, već prilikom prvog uspinjanja. Ne znam zašto ljudi odluke donose u visinama. Njoj je vjerojatno trebalo svježeh zraka, predpostavljam......saznala nisam nikada.

A i kada bih to uspjela? Povratak je tekao u tišini jer ona je i dalje usrdno molila, a ja sam sada, već poučena iskustvom , napela sva moja čula, upotrijebila svu vještinu i lukavost i priljepila se iza jednog autobusa ,koji nam je poslužio kao štit prilikom spuštanja sa San Bernandina.

Nakon 2 sata vožnje ostavili smo zlokobnu planinu iza sebe i zdrave i čitave uletjele u poznati krajolik, sa suzama u očima od sreće i olakšanja.Jedan dio tih suza bio je namjenjen i mini suknji od koje smo se tada odlučile odvojiti na jedno dulje vrijeme.

Vrlo brzo slućaj je pao u zaborav, a ja sam bila na pragu jedne nove avanture, onoj koja se zove BRAK, a  kojoj nebih sada  jer je to jedna sasvim druga priča.