Sve u ovoj bogodnevici ima trpki okus čekanja.

Zašto poželjeni trenutak ne slijedi putanju brzine misli i čekanje pretvori u sladak okus nektara ostvarenja?

Na sve se čeka, da se otvori, da se zatvori, da se smiluje i pomiluje..

Čemu služi vježbanje čekanja?

Jedan i jedini trenutak trebao bi postojati, a on se zove SADA, a čim na njega pomislimo, on nam kao sluzava zmijska košuljica ostaje u rukama, dok nas zmija, skrivena u drači, gleda svojim sjajnim smaragdnim očima i smije se našoj zbunjenosti, prepletenoj tugom..

Koga mi i što zapravo čekamo?

Da netko drugi umjesto nas zaroni do dna naših dubina i umjesto nas iz nas izvuče biser kojeg se sami ne usuđujemo izvaditi?

Nitko to za nas neće učiniti..Ne zavaravajmo se..Vrijeme istinske ljubavi još je daleko..

Sve je farsa.

I ples, onaj sudbonosni dance macabre, na kojem imamo posljednju priliku skinuti svoje maske...

Svi se nečeg boje..A boje se priznati...

Svi grčevito oko svojih krugova zidaju još i dodatne bedeme, stvaraju kule,ne bi li obranili svoja prijestolja duše, na koja još možda jedno biće ima pravo sjesti..

I čekaju..

Prije nego sazidaju kulu do kraja, nekoga tko će sa njima kraljevati, ne izašavši iz kule van..

Ta, život je darovan za to, da se to dogodi..Dalje od toga se ne ide..

I tako, stvaraju se milijuni krugova i utvrda oko njih, milijuni malih kraljevstava prepunih skrivenog straha, da se ne bi zidovi urušili..

Utvrde bez prozora i vrata..Samo terase na vrhu, sa kojih mašu jedni drugima, kao u apokalipsi,svi sretni i radosni, jer tako nitko nikoga ne može povrijediti i uvrijediti..

A u podnožju kula, mravinjaci duša slobodnih od sebe bruje životom..

Sve se dijeli..Cijeli život je jedno djelovanje..Ništa se ne čeka..Sve je jedan jedini trenutak posvećen velikoj Kraljici koja s ljubavlju čeka da rodi tisuće novih,slobodnih duša..

I nitko ne razmišlja zašto je to baš tako..

I nema straha..Svi su jedno..Svi dijele iste misli..

Ne postoji odvojeni bog među njima..

Zapravo, najteže je boga smjestiti u sebe..

Tim činom postajemo odgovorni i trebamo razmišljati, zapravo, biti odgovorni bez razmišljanja, što je teško postići.

Lakše je boga staviti u visine, negdje ispod, sa lijeve ili desne strane, bitno je da nije u nama.

Neka on umjesto nas učini sve.

Došlo je vrijeme da se bog ipak vrati u naše savršeno biće, kojeg smo vlastitom darovanom voljom učinili nesavršenim..

Tako je lakše..Ako pogriješimo, nismo mi krivi..Sve će to bog izvan nas popraviti..

Još smo mi u povojima..Mumije, kojima su vezana usta, a oči slobodne..

Krik duše željne istine tek je malo pomaknuo kameni sarkofag u kojem ležimo..

Sve utvrde i sve te nazidane kule..

Mi nismo odvojene jedinke, stvorene za dvoje, najviše troje...

Naša kraljevstva bi trebala biti šira i veća..

Greška se potkrala od početka stvaranja..

Bog u nama stvorio nas je da svi budemo JEDNO TIJELO, što u konačnici i jesmo...

A nama se to učinilo previše, pa smo se ograničili..Na parove, duade, trijade..Dalje već malo teže ide..

Ova dimenzija je prezahtjevna za svemoguću i sveprožimajuću ljubav...Ljubav koja se u jednom trenutku može voditi sa svima...

Ne postoje drugi bogovi izvan mene..

Postoji samo jedan jedini..U meni živi i mojim očima gleda svijet...

I želi biti dosljedan sebi..

Vjerovati u život bez krugova i bez ograničavanja ljubavi..Na fiziku i metafiziku..

Vjerovati u ljubav bez straha i bez slabosti koji kroz viziju te ljubavi možda mogu doći..

Možda prerano osjećam ljepotu budućeg bezgraničja te božanstvenosti voljenja i već sada vidim taj slatki nektar u peharu kristalnom?

Ne znam..Znam samo da ne želim čekati..

Za mene, to vrijeme se događa već sada, iako sam tek u podnožju kule..

Moj bog u meni se smiješi i to ostvaruje...