Čedo moje!

　

　

Bijaše to u prvom razredu osmoljetke u Dubrovniku u takozvanoj Preparandiji, staroj učiteljskoj školi, koja je nakon Drugog svjetskog rata bila pretvorena u osmogodisnju školu, a danas je Interuniverzitetski centar Sveučilišta u Zagrebu.

I stane naša uciteljica pred nas i sve nas zapita: "Pa dragi moji učenici tko će nam danas ispjevati neku pjesmicu?" A ja kako bijah u svemu brz tako I ovoga puta: "Evo drugarice učiteljice ja imam jednu pjesmu!" "Pa hajde Gavriloviću da čujemo tu tvoju pjesmu."

I ona bijaše nekako nevoljka jer je znala da sa moje strane pušu suprotni vjetrovi sasvim drugačiji nego što su vjetrovi bili sa njene strane jer ona bijaše iz tobože solidne obitelji kojoj je partizanština oduzela sve pa i ono malo dostojanstva što joj je preostalo. Jer u Dubrovniku svagda bijaše jako važno iz koje porodice dolaziš i kakav ti je socijalni I kulturni background tako da se ljudi odjeljivahu i po tome a možda najvise djeca patiše od te i takove segregacije.

Niti nove socijalističke snage tu sliku nisu promijenile samo što su raskućile staru vlastelu koja je sada nastupala prikrivajući se i sa puno opreza.

I ja otpočnem: "Evo drugarice učiteljice ja ću otpjevati pjesmu Mirno spavaj čedo moje:

Mirno spavaj čedo moje,
dok ne svane bijeli dan,
nećeš biti hljeba gladna
kao što sam bila ja,
tvoj je otac poginuo,
u šumi je njegov grob,
branio je tebe sine
da ne budes tuđi rob,
branio je tebe sine
da ne budes tuđi rob."

I kada ja završim sa pjesmom sjednem na stolac sav ponosan i crven od zadovoljstva. A učiteljica dometne:" Pa ,eto, vidite djeco kako je nas Gavrilović lijepo otpjevao ovu pjesmicu, a što je tebi ono otac, tebi je otac mornar je li?" "Jest drugarice učiteljice moj otac je mornar". "Dobro, dobro, hajde da sada razgovaramo malo o drugim stvarima"

I ona pređe na te druge stvari sa mislima kako je porazna ova današnja demokracija gdje ama baš svatko može raditi što god hoće sasvim suprotno starim vremenima gdje se znalo tko je pop a tko je bob.

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac