ČAŠINA MRZOVOLJA, PIJAČEVA RADOST

         “Zar sam ja Bogu višak”? vajkala se jedna starica kad su ju iz njezina malog stana polunasilno odvodili u dom za stare i nemoćne. Njezin je nećak šuteći stajao postrance; on je sve to smislio i upriličio, i jedva je čekao da se prizor ugasi.

         “A ti, ni na sjenu da mi nisi stao”! povikala je na nj, odlazeći sa svojim krpicama.

         Takav se događaj odvija u svijetu svakoga dana barem nekoliko tisuća puta. Ništa neobično. Ali starica o kojoj je riječ nije bila obična: ona je bila Božji razgovor sa  samim Sobom.

         Te večeri, u domu za nemoćne, od jada i mrzovolje ni ne okusivši večere, starica će Bogu uvrijeđeno:

         “Tako dakle, ja sam Ti višak, pa si me bacio iza ramena, kao praznu čašu”.

         “Što, zar bi željela da poslije Mene još netko pije iz tebe”? uzbuni se Gospod, i on uvrijeđen. Sjedio je nasuprot njoj, za skromnim stolom; i  Njemu je prisjela večera.

         “Ne, nikako ne bih, dragi”, prizove se k pameti starica, odjednom mlada djevojka. “Ne, nitko poslije Tebe. A i previše je bilo onih prije Tebe, dabogda se izbrisalo. Ali me nisi smio tako jako baciti – osjećam se zbog toga odbačenom...”

         “Morao sam te, draga, baciti tako da bi se razbila. Kad se ne bi razbila, netko bi te pokupio i natočio te svojim vinom, koje možda ne bi bilo od Mojega grožđa”.

         Djevojka/starica se smijala, smijala, sama za stolom; osoblje je slijegalo ramenima, smiješilo se i ono znalački, kao da kaže: nagledamo smo se mi takvih... Smijala se i  noću u snu, i smijući se otišla za bačenom čašom, pokupila krhotine i bacila ih sebi iza ramena, i krenula neosvrtno dalje, putem u Njegov vinograd.

         “Ne znam zašto sam mislila da sam čaša?! Pa me i boljelo kad se čaša onomad razbila. Kakva čaša, ta gle, ja sam pijač, kao i On”!

         O daljnjemu možemo samo šutjeti.