Ledeni vjetar što miriši na snijeg, probija kroz moj debeli kaput i pronalazi put duboko, sve do kostiju , nebi li me prisilio da spustim glavu kako bih si olakšala kretanje. Malim lampicama ukrašene grane ogoljelog drveća njišu se i savijaju, bacajući svijetlost čas u jednu...čas u drugu stranu . Sjene lelujaju , plešu zagrljene nekim ludim ritmom, pa zastanu i razdvoje se ,da  bi se ponovo sastale u strasnom dodiru. Hodajući opustjelim ulicama grada promatram svjetlucave zvijezde na nebu i mjesec što se šeretski nakrivio i samo napola  pokazao...

Ne žurim se.Volim te momente kad sve utihne, osluškujući bolno zavijanje vjetra što mi šiba lice svojim hladnim dodirima. Penjem se mračnim stepenicama uzbrdo razmišljajući o nadolazećim blagdanima. Još sam pod dojmom napornog radnog dana, a opet puna neke unutrašnje energije koja mi ne dozvoljava da krenem na počinak.

Ulazim u toplo predsoblje, odlažući pune torbe raznih ukrasa, što sam ih kupila prije odlaska na posao i bacam pogled na prozore. Hm....trebalo bi ih oprati i ukrasiti kao svih ovih godina

U kući svi već spavaju.. i drvo miruje...Ne čuje se pucketanje...I škripavi parketi kao da su se umorili, puštaju me da nečujno hodam od sobe do sobe otvarajući prozore. Mora da sam luda kad u ovo gluho doba noći perem prozore i lijepim po njima izrezane srebrne kuglice  i bijele pahuljice. Samo da još stavim lampice na ogradu balkona i onda ću i ja na spavanje.

Zatitrale one, osvjetlile  dobar dio dnevne sobe, a ja se zadovoljno nasmiješim. I vjetar je na trenutak prestao svoju jadikovku, zastao začuđen..

U toj iznenadnoj i potpunoj tišini, zvonce na mojim vratima se oglasi. Tko li bi mogao biti , pitam se , u ovo doba noći.

Susjeda, omotana debelim puloverom, sa tacnom u ruci, sramežljivo i ispričavajući se , nudi mi netom ispečene kolačiće. Kaže mi, čula me kako se uspinjem stubištem i želi mi uljepšati nadolazeće dane sa mirisnim delicijama.

Ostadoh iznenađena i bez riječi. Srele smo se par puta , onako u prolazu. Ne znam ništa o njoj..no njene ispružene ruke i stidljivi osmjeh na licu puno toga govore. Nestala je prije nego li sam se uspjela pošteno zahvaliti, gledajući u punu tacnu kolačića što su me mamili da ih okušam.

Zagriznem u jedan, zatvorim oči uživajući u okusu. Vjetar se ponovo oglasi, sad nekako blaži, nježniji...kao da i on uživa u toj čaroliji...