Ona je uvijek tu u kutu , na staroj komodi . Od pergamenta napravljena,  sa crtežom jedrenjaka u olujnom moru, njezina svjetlost baca sjenu  po okrnjenim ramama fotografija u crno-bijeloj boji i komadima namještaja uokolo.Vatra u kaminu još je slabo gorjela, a dogorjelo, pocrnjeno  drvo u njemu tiho i žalosno  je pucketalo.....

Zima je prkosila proljeću ledenim vjetrom i snijegom koji je neprekidno padao. Bez imalo volje za svježim, hladnim zrakom, sklupčala sam se omotana u toplu deku na široku fotelju, zatvorila oči i prepustila se ugođaju večeri.....

Lampa je za to vrijeme šapatom pričala priču o nekom davnom vremenu. Bacajući povremeno pogled na nju kao da sam i sama nalazim na lelujavoj lađi i plovim nepreglednim morem.

Osjetih vjetar u kosi i kapljice mora na licu. Kuda li plovi? Hoće li se dograbiti sigurne luke? Nosi li teret pun dragocjenosti ili pak sužnje?

Zaškripi parket i stare grede na stropu. Duh nekog mornara  ili glas crnog roblja u zadnjem hropcu?

Čujem li to zatomljeli vrisak prve dame na brodu? Možda djeteta , od straha sklupčanog u kajuti?

Oglasi se ura na zidu u sobi. Otkucava svoje zadnje minute pred ponoć. Novi dan se rađa u toj zimskoj noći. Hoće li oni na lađi dočekati jutro sa suncem? Piše li netko  dnevnik sa srećom ili sa strahom....tugom?

Misli se roje, košmar u glavi. Put putujem s lampom, dijelim s njom te trenutke. Vatra u kaminu polako se gasi. S njom tišina ulazi i šuti....samo šuti....

Ugasih lampu , ostanem u mraku. Čarolija lampe ni tad ne ugasnu.....