32. ČAROBNJAKOV UČITELJ

 

        Bio jedan čarobnjak, koji je naročitim tajnim postupkom ponavljanja moćnih riječi izvukao iz sebe sav strah, pa ga je onda ugurao u bocu, bocu zapečatio, strpao ju u olovnu kutiju, i olovnu kutiju bacio u najdublje more. Otada je krenuo svijetom bez straha. I čudno, sve je pred njim uzmicalo, čak i zmije ljutice.

        Još čudnije je bilo da mu se i kamenje ugibalo s puta, da ga kiša nije kvasila, da mu je svako more bilo do koljena. Oh, kako je čarobnjak uživao u svojoj nadmoći. A moćne riječi vazda su mu bile na službu pod jezikom.

        “Nijedan mi kralj nije ravan po moći”, mislio je.

        Neko je vrijeme tako `ivio, slobodan od onoga što muči svako drugo biće. Jednoga dana, na gradskomu trgu, ugleda čovjeka stranca, koji ga je na neobjašnjiv način podsjećao na sve ljude s kojima se ikada družio. Čovjek je sjedio, gledao oblake i golubove, i smiješio se nečemu u sebi.

        Čarobnjak se nakašlja i sjedne do njega. Inače, čim bi tako učinio, ljudi su se uklanjali, ustupali mu mjesto, ili bili uslužni do gadljivosti. Ali ovaj čovjek ne učini ništa od toga. Gledao ga je kao da je on oblak ili golub, smiješeći se i dalje nečemu u sebi.

        “Stranče, čemu se smiješ“? upita čarobnjak glasom, koji je zazujao poput napete žice. Riječi moći poškakljaše mu jezik.

        “Ne smijem se, smiješim se”, odgovori stranac. “Ti, čini se, ne znaš razliku između smiješka i smijeha”?

        “Nisam siguran znam li. Kaži mi”.

        “Pa eto, smijehom se oslobađaš straha. Smiješkom praštaš svemu što te željelo prestrašiti, ili ti nečim drugim nauditi”.

        “Zanimljivo. Vidim da se ti smiješiš, odnosno, da se ne smiješ“.

        “Prijatelju, rodio sam se smijući se. Otada se samo smiješim”.

        Čarobnjak ga još jednom pogleda, osjećajući kožom nešto neobično i zaboravljeno: jezu.

        “Znaš li u čemu si pogriješio”? nehajno će Stranac, bacajući mrvice kruha golubovima. “U tomu što si povjerovao da je more samo tamo, gdje si bacio svoju kutiju”.

        Čarobnjak se strese, pogođen neočekivanim gromom.

        “Tko si ti”? zahriplje. “Kako znaš...”?

        “Kako ne bih znao? Ja sam more”.

        Čarobnjak zanijemi. Jezik i riječi pod njim, ukočiše se. Nije se usudio ponovno pogledati čovjeka, koji mu je maločas rekao da je on more. Dugo je sjedio zguren i oborenih očiju, pitajući se što se ovo s njim događa. A kad se konačno odvažio opet zirnuti u Stranca, ugledao je more u liku čovjeka – modro, tekuće staklo, okomitu struju, koja je žuborila i pjenila se, i na plećima nosila lađe i brodove; na svoj užas spazio je i morsko dno - ono najdublje, na kojemu je ležala njegova kutija. On kriknu.

“Čega se plašiš“? upita more glasom čovjeka.

“Samo da se kutija ne otvori... da poklopac ne odskoči, da boca ne iskoči, da čep ne izleti”...

        “Vidiš li”? šumnim će glasom Stranac. “Kriknuo si od straha. Nisi se ti riješio straha, ti si samo sebe uvjerio da si strah tajnim čarolijskim riječima iščupao iz sebe. Ti si čarobnjak od zanata. Svašta umiješ, ali ne umiješ vidjeti što je najveća čarolija”.

Prestrašeni je čarobnjak gledao u Stranca, sav u neizgovorenu pitanju: “Što”?

        “Vjera je najveća čarolija”.

I čovjek-more opet se zagleda u oblake.

“Vjera...” kao jeka će čarobnjak. “Da, ja sam povjerovao...”

“Da, vjera. Povjerovao si... bio uvjeren... a  čim sam ti  uvjerenjem zadrmao, kriknuo si od straha”.

I čovjek-more sanjarski se zagleda u obzor i ptice. Opet su dugo sjedili šuteći, čarobnjak ukočen kao kip od soli.

“A sada ti vraćam tvoju kutiju i bocu, jer one su bezazlene i posve prazne igračke”.

        I stranac zaroni rukom nekuda u sebe, i dohvati čarobnjakovu kutiju. Postane opet samo čovjekom. Otključa kutiju, izvadi bocu, ukloni pečat, izvuče čep... i nasmije se od srca umjesto skamenjenoga čarobnjaka.

        “Odsada se nauči smiješiti”, reče vraćajući mu njegovo.

 

 

        Kakva sreća, ostati bez riječi, koje ne znače mnogo...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)