I svi podanici se sjatiše u potragu za zadovoljnim čovjekom,i pređoše čak granice kraljevstva..No, činilo se da zadovoljnog čovjeka nigdje nema..Svakom je nešto nedostajalo, jer su svi bili na neki način okovani vlastitim umovima, bar oni, koji su imalo svoga uma još imali..Gladni car je bio prefinjen i vješt sakupljač tuđe mudrosti..No..sve to, što je imao, dao bi za dašak čiste, nepatvorene radosti i slobode u sebi.. Car je gubio strpljenje..Rekao je da će svaki dan jednom podaniku skinuti glavu (jer u tim glavama ionako nije bilo ništa, sve je car držao u svome umu)dok mu ne pronađu tu čarobnu košulju radosti.. I sasvim slučajno, već izgubivši svaku nadu, podanici pronađoše sretnog čovjeka, koji je obrađivao svoju zemlju..Pjevao je,o svojoj radosti,ne razmišljajući,ima li nešto ili nema,bio je zadovoljan uživajući u svom neprekinutom trenutku sadašnjosti..Bilo je vruće, i čovjek je bio gol,zadovoljan u nagosti svoga bića i duše, u spoznaji samog sebe kakav jest..I bilo mu je svejedno tko ga gleda i što tko misli o njemu, bio pred njim car ili prosjak..Čovjek koji je zadovoljan sobom može jedino tako učiniti druge zadovoljnima.. I tako, car zatraži košulju, no, čovjek je uopće nije imao..Nije trebao ni košulju ni odijelo da prekrije svoju dušu...Oslobođen uma, nije trebao nikakvu odjeću.. Car je lagano počeo gubiti razum, kojega je toliko veličao..I shvatio je,da je jedino put srca, onaj pravi..A srce treba znati poslušati, u silnoj galami uma..I zato su caru počele rasti uši..Drugačije, velike..Da što bolje čuje otkucaje vlastitog srca..U ovoj bajci, car ih nije sakrivao..Bio je ponosan na njih..I ubrzo su svi podanici slijedili taj čudni put slušanja vlastitog srca..Um je bio svrgnut sa prijestolja, ali ne uništen..Tek stavljen na mjesto koje mu i pripada..A sam car zna koje je to mjesto..