Vrijeme bajki, za koje mislimo da pripadaju izgubljenom svijetu, svijetu maštanja, ili čak, (koje blasfemične izjave) bolesnom svijetu,nikako nije prošlo..Zapravo, ono za neke nije ni došlo..Bajke se nikako ne uklapaju u savršeni i logički sklop čistog uma..Valjda su zato djeca koja se igraju redovno prljava.. Za hladni um,sve što nema veze sa srcem, postaje bajka:iskrenost,povjerenje, ljubav..I rađaju se stalno novi carevi, kojimas su područja uma najsigurnije i najsvetije tlo..Sve izvan toga je močvara i živi pijesak..Car uma, koji se ne usudi izaći iz svoje utvrde, počinje se dosađivati,i traži stalno nove načine (samo)zadovoljavanja, jer ga nijedno biće više zadovoljiti ne može..Pa postaje nervozan,bahat i ljut,jer od svojih podanika ne može više izvući ništa novo..Niti radost, niti žalost..Car se želi samo iskreno i čisto nasmijati, radovati se, kao nekad,kad bješe bezbrižno dijete, i kad je srce vladalo umom..No..Ne ide više..Carstvo uma prezire carstvo srca..Sve što je car umno sakupio,sačinjeno je od ukradenih djelića umova drugih..pa traži pomoć od mudraca,i na kraju mu njegova prezrena budala, vječno nasmijana,preporuči da car obuče košulju zadovoljnog čovjeka..