Bilo je toplo, gotovo proljetno jutro iako je polovina zime tek odmakla.

U zraku se osjećala svježina, i miris rascvalih voćaka..

Jutarnju kavu je popila na terasi, uživajući u tišini i cvrkutu ptica, koje je prekidao lavež pasa u daljini.

Odlučila je, da ovog nedjeljnog jutra konačno posjeti čudnovati buvljak na kraju grada, za kojeg je čula da se na njemu mogu pronaći stvari, kojih nigdje nema..

Zapravo, nije imala namjeru trgovati niti kupovati, čisto se prošetati, da se uvjeri da je zaista istina ono što se priča.

Obukla je toplu, meku vestu. bež boje, i lagane mokasine, prebacila torbu preko ramena, i krenula na prvi jutarnji tramvaj.

Bilo je dosta rano, i u tramvaju je osim nje bilo još samo dva putnika.

Kad je sišla na zadnjoj stanici, i krenula prema maloj slijepoj uličici, gdje je buvljak bio, začudila se, koliko su štandovi već uredno složeni, a još više ljudima, koji su se već muvali oko trgovaca i pretraživali izložene stvari..

Vjerovatno su to bili oni koji su stanovali blizu, pa im je svakodnevni posjet buvljaku bio već ritual.

"Dođite ovamo, ovamo dođite,-"-začula je glas jednog prodavača, obučenog u šareno odijelo..

"Šta prodajete?"-upitala je.

"Osmjehe"-odgovorio je.. "Svih vrsta i namjena, od širokih, skučenih,osmjeha za elitu, osmjeha za društvo uz koje se ne može smijati,osmjehe iz srca. Ti se najmanje prodaju, jer ih je najteže zadržati. A bogme.ako treba, i namještam osmjehe na lica, sve po potrebi.."

Nasmiješila se, i krenula dalje, razmišljajući o onome što je vidjela.

Prodavač je nije ni pokušao zadržavati, jer je vidio da nije ozbiljan kupac.

Zaputila se dalje.

U jednom kutum posložene uz zid, stajale su mnogobrojne limenke.

"Šta nudite?"-zapitala je.

Trgovac, postariji čovjek, ali vrlo elegantan i dotjeran, odgovorio joj je ljubazno:

"Maglu prodajem.. Gustu, divnu maglu"..

"I što sa njom da radim?"-upitala je.

"Kad se želite sakriti. izgubiti. otvorite par limenki, i lijepo vas ne vide kakvi jeste..Čarobna stvar, ta magla.."

"I, kupuju li ljudi, tu vašu, hm, maglu?"-upitala je.

"Idu kao ludi na brašno, treba ih samo uvjeriti da im je to potrebno, a ja sam majstor u uvjeravanju,"-odgovorio je, gotovo siguran da je ona ozbiljan kupac.

No ona mu je samo odgovorila:"Hvala lijepo, ja volim čist put pred sobom i jasna lica koja gledam"..

I nastavila je dalje, obilaziti štandove.

Oko joj je zapelo za klupu, na kojoj je bilo naslagano mnoštvo minijaturnih knjižica. Pošto su joj knjige strast, makar i one najmanje, upitala je trgovkinju (ovaj puta, bila je to žena, krupnih očiju i ljepuškastog lica..), o sadržaju knjižica.

"E da,"- progovorila je prodavačica- "ovo je štand sa nadimcima. netko ih zove Nickovi. U svakoj knjižici je opis nadimka, kako i gdje, u kojoj situaciji ga koristiti.. Nego, imate li vi kompjuter kod kuće?-upitala je.

"Imam, naravno"- odgovorila je..

Prodavačica je bila uporna u navaljivanju:

"Onda bi definitivno trebali kupiti bar tri knjižice, jer, virtualne igrice postaju sve kompliciranije, sve je teže ostati svoj:."

"Hvala"- odgovorila je,-"moj nadimak je svašta prošao, ali mi ne treba novi, sentimentalno sam vezana uz njega, ne slijedim trendove i nemam potrebu biti netko drugi, čak ni iz zabave. Kao i moj stari mobitel u džepu, bez kamere i radija.. Mogla sam tisuću puta uzeti novi, ali volim baš ovu moju "ciglicu"-kako mi drugi kažu.

"Ja samo prodajem"- rekla je žena, pravdajući se-"niti upućujem niti zaključujem..

I tako, krenula je ona dalje, pripremajući se za lagani povratak kući, no zaustavila se kod nekog čovjeka sa velikim šeširom na glavi.. Činilo joj se na prvi pogled da ima brkove, no, to je samo bila sjena od oboda šešira.

Vidjela je pored njega puno kutijica, uredno posloženih, uglavnom sve u sivoj boji.

"Što prodajete?"- upitala je.

"Pamet"- reče smrtno ozbiljan- "treba li vam?- čak i važemo, ne morate uzeti puno, ovisi koliko vam treba.

Pogledala ga je širom raširenih očiju:

"Zar se i to može prodavati?"

"O. da. "-odgovorio je, -"nemate pojma koliko to ovdje ide.

"A zar ljudi nemaju dovoljno svoje pameti?"- upitala je.

"Imaju, ali ih većina misli da to nije dosta, pa kupuju još tuđu pamet, a to je sada In.."

"A čija je ovo pamet koju prodajete ovdje?"- upitala je.

"Uglavnom tuđa. Sakupio sam je od kojekuda, lijepo presložio, upakovao u lijepu ambalažu, i ide ko alva.."

Okrenula se prema izlazu i već je mislila izaći, no zastala je, kada je kod izlaza vidjela djevojčicu, koja je držala dvije staklenke u ruci. Činilo joj se, da su neke bube unutra. Iz znatiželje je upitala djevojčicu:

"Prodaješ nešto?"

"Ne"- kratko je odgovorila.

"A što ti je to u staklenkama?"- opet ju je upitala

Djevojčica odgovori:" Snovi"- tiho je odgovorila, i nastavila. Snovi u obliku malenih krijesnica, koje kupujem od preprodavača i puštam u slobodu, kada je mrak najjači. Znate, ovdje ima puno kradljivaca snova, ali ja ih nekako osjetim i preduhitrim. Zasad mi ide.."

"Hoćeš li mi pokloniti jednu krijesnicu?"- upitala je djevojčicu.

"Naravno"- djevojčica je odgovorila-"pod uslovom da je pustite, kada osvijetli tamu"..

"Budi sigurna da hoću"-odgovorila je, i nježno u dlanovima ponijela malo svjetlo..

Mrak je bio sve bliže, i požurila je kući, da se što prije može radovati svom malom poklonjenom snu..