Podno najveće planine u davna vremena sagradiše ljudi kameni grad. Njegove stoljetne zidine bile su neosvojive svakom neprijatelju i dušmaninu koji se usudio napasti ih. Bijaše to ponosan junački grad. Svakakvog obilja bilo tamo. Kako im je more bilo u blizini, mornari su u grad znali donositi samo najfinije začine prekomorskih obala, najskuplje tkanine istočnih mora, te još svakojakih miomirisa i ulja iz daleka svijeta. U grad su često znali dolaziti i trgovci iz planinskih krajeva, razni majstori, stočari i seljaci. Trgovalo se tamo na veliko i čovjek je mogao nabaviti što god mu srce poželjelo. No nije samo trgovina cvjetala u kamenom gradu. Bilo je ondje i sjedište najboljih umjetnika iz cijeloga svijeta. Upravo su najljepše građevine bile sazidane tamo, sve jedna ljepša od druge. A tek pjesme... kakve su se tek pjesme pjevale ondje! I uistinu živio taj grad uvijek samo ponosno i slavno. A kako je i mogao drugačije kad ga neprijatelji nisu mogli osvojiti, a ni opakih nemani nije bilo u blizini.

No, nije moglo to baš tako dovijeka. Jednog dana na grad se s planine obruši snažan vjetar. Hujao je i brujao, kidao drveće i odnosio štandove trgovcima s gradskih trgova. Odnio bi vjetar i ljude da se nisu sklonili u kuće. Bio je toliko olujan i razoran da je otjerao i sve oblake s neba. Nije stajao puhati danima, a hladnoća njegovog daha prodirala je sve do kostiju. Nitko nije mogao učiniti ništa. Jer kako zaustaviti vjetar? Trebalo je samo čekati da otpuše svoje. To je bilo jedino rješenje. Kad se napokon smirio i sasvim utihnuo, ljudi izađoše iz svojih kuća i život se vrati na staro. Svi su mislili kako se vjetar više nikad neće vratiti. No planina ne spava, te opet i iduće zime posla onaj snažan vjetar na grad. I opet je sve bilo kao i prvi put. Strašan je bio taj vjetar, toliko strašan da danima nitko nije izlazio iz skrovitog doma. Život bi sasvim zamro kad bi se vjetar obrušio na grad. Svi su samo strepili i čekali da utihne, a i kad bi utihnuo stanovnici bi još dugo ostajali u svojim kućama sve zbog straha da će se vjetar opet  vratiti. Silnu bi štetu načinio gradu. Kidao bi krovove, čupao usjeve i odnosio stoku. I tako svake zime iznova. Više se nitko nije ni sjećao kad je prvi put zapuhao vjetar, svi su samo znali da kad nastupi zima planina šalje svoj ledeni, razorni dah na njihov kameni grad. I nitko mu se nije mogao suprostavi, baš nitko osim stoljetnih kamenih zidina grada. No stanovnice se pobojaše da bi se i zidine mogle pokolebati pred idućim naletom vjetra. Tada bi ovaj kameni grad postao lak plijen svakojakom neprijatelju i dušmaninu, te okrutnom pljačkašu. Stoga odluče djelovati. U ljeto kad se u grad sliju rijeke putnika namjernika iz čitavog svijeta, gradske starješine odlučiše pronaći namudrijeg među njima koji bi im mogao pomoći. I nađu ga u istočnjačkom filozofu koji im reče kako mora da su nečim razbjesnili božanstvo vjetra Buriju. Filozof im savjetova da Buriji sagrade hram te da ga časte i slave kako to dolikuje najvećem božanstvu. Stanovnici kamenog grada tako i učiniše. No ni to nije smirilo vjetar. I dalje je hujao i brujao, kidao i nosio. Što god bi građani učinili, kakve god svetkovine organizirali u čast Bure, kako kasnije nazvaše vjetar, ledeni dah planine i dalje se svake zime obrušavao na grad.

Dozlogrdilo to jednom od trgovaca kojem je Bura i ove zime dva put odnijela štand. Počeo čovjek psovati i kuditi, proklinjati prijetiti. Kad li gle čuda? Vjetar sasvim utihnu, a na središnjem trgu pokraj vjećnice i katedrale leži ranjena djevojka. Sva raščupana i rasparana, a na tijelu joj sve modrica do modrice. Dotrči čovjek do nje i upita je što joj se dogodilo, je li joj to Bura učinila, a ona će njemu tada:

- Ja tebi, čovječe. Buru proklinješ!- reče to i nesta.

Trgovac se malko zbuni, ali nastavi svojim poslom. Kako je vjetar sasvim utihnuo odluči ponovno postaviti štand na gradskom trgu, stoga krene kući po stvari kad li tamo sve u plamenu. Od kuće mu ne osta ništa, samo pepel i prah.

- Jao meni što me je to zadesilo ove zime! Bura mi dva put štand odnijela, a sad mi kuća izgorila! Kud ću, jadan ti sam!?-zavapi trgovac iz sveg glasa.

Uskoro u oblacima ugleda lice one djevojke što ju je maločast ranjenu našao na gradskom trgu.

- Tako ti je to kad Buru proklinješ! Kazna te snašla! Da si me pustio da otpjevam svoje ništa se ne bi dogodilo, no ti si me kudio i zato sam se sva izmučila i izranjavala po krovovima i po drveću. Kuću sam ti spalila iskrama iz dimnjaka! To ti je za sve rane i modrice koje su mi zadale tvoje riječi-reče tako vjetar djevojka i nesta u planini.

I iduće je zime Bura svoju pjesmu pjevala gradom, više se nitko nije usudio prokleti je, stanovnici kamenog grada od sada su samo mudro govorili:

- Čuvaj se naše bure i planinske cure!