Nešto me snažno vuče, udara po ramenu, a meni je baš potamane i htio bih da to i dalje bude i svom se snagom borim protiv tog uznemiravanja. Konačno se predajem i otvaram oči: iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat! Takva je Ines, voli mi prkositi, inatiti se bez veze, samo zbog toga jer me voli ljutiti, pokazivati da je ona glavna u našoj vezi. Pa me tako i sad bez veze budi: sigurno ne može spavati, ljubomorna je što ja mogu i jednostavno je odlučila probuditi me! Tko sam ja da smijem spavati, dok je ona budna?

   - Odjebi, mala! - kažem joj zijevajući, ali se ona i dalje smije: fućka ona na moje riječi. Po običaju!

   - Moram ti nešto reći - reče ona, a velika, požudna usta, razvuku joj se u kez. - Unaprijed se radujem tvojoj reakciji!

   Digao sam ruke! Kao i uvijek, znao sam da će istjerati svoje. Nedostaje mi upornosti! Koje Ines ima napretek!

   - Reci! Što je to tako važnog, da ne može pričekati moje buđenje?

   - Trudna sam! - ispali ona kao iz topa.

   Mora da mi je njuška krasno izgledala! Zinuo sam ko morski pas u napadu! Ona, klečeći na krevetu ispred mene, obučena samo u kratku bijelu košulju, pruži prst pokazujući na mene i prasne u ludi smijeh.

   - Da si samo vidiš glupu facu! - smijala se i dalje. - To će biti krasna fotka!

   Škljocala je svojim mobitelom, želeći trenutak zadržati u vječnosti. A u meni raste panika! Sve više i sve jače! Čitav se Univerzum drma!

   Trudna? Pa njoj je tek osamnaest, a meni dvadeset! Roditelji? Kako je to moguće? Odjednom se osjećam nemoćno poput malog djeteta: nikako moćno i samouvjereno poput tatice! Budućeg, doduše! Je li popizdila? Čemu se raduje? Oboje smo još školarci! Što ona misli? Ako misli? Da je život bajka? Da će se njezin tatica za sve i dalje brinuti? Kupovati joj skupocjene igračke? Poput ovog mobitela sa kojim neprestano škljoca prema meni i smije se, smije...Moram to prekinuti! Ne smijem dozvoliti da se situacija otme kontroli! Ako to dozvolim...Ne, neću ni misliti na to! Dijete ne dolazi u obzir! Nikako! Brak još manje! Moram prekinuti sa tim njenim sranjem! Moram!

   - Čekaj malo - rekoh ustajući iz kreveta i navlačeći traperice: ne možeš gol raspravljati o tome. - Pa valjda se i ja nešto pitam!?

   - Što? - Obrve joj polete u vis. Nije navikla na odbijanje. - Što hoćeš reći? Da me ne voliš?

   - Ostavi to sranje voliš-ne voliš po strani! - obrecnem se na nju: preneraženo me gleda, ne poznaje me ovakvog. - Druge su stvari u pitanju!

   - Koje druge stvari?

   - Dvoje smo, ne zaboravi! Ne možeš ti odlučivati o svemu! Razgovarajmo!

   - To znači da ne želiš dijete! - bijesno  gledajući optuži me ona i dalje klečeći na krevetu: košulja joj se podigla i otkrila golo međunožje. Primijeti to i vrisne: -  A ovo želiš! Nikada ti NJE nije dosta!

   - Oh, vidi jebene čistunke! Hvataš me bilo kad i bilo gdje, kujo jedna raspaljena, a mene okrivljuješ za ono što si sama uvijek tražila! I dobila!

   - Gad! - vrisne ona, skačući sa kreveta i unoseći mi se u lice: - Ti si jebeni gad!

   - Odjebi! - odbrusim joj: mrzim kad se tako ponaša. - Ne mora sve u životu uvijek biti po tvome! Nisam ti ja tatica, pa da je svaka tvoja želja za mene zapovijed!

   - Huljo! - vrisne ona i zaleti se prema meni: oči joj luđački i ledeno sjaje. Plavi čelik! - Jebena huljo!

   Njezin me dlan udara svom snagom: vidio sam udarac kako dolazi, mogao sam ga izbjeći, ali bilo mi ispod časti pomaknuti se! Zviznula me stisnutom šakom u lijevi obraz, a njen prsten me udari odnese komadić mesa i kože sa mog lica. Krv brizne, potok se mali slijevao niz moj vrat. I tada učinim grešku: jezikom poližem malo krvi sa usana i baš u tom trenutku dobijem drugi udarac u zube! Komadić jezika izleti iz mojih usana, padne pred moje noge: krv poče liti, teče, stvara se mala rijeka, a u meni bijes, zajedno sa divljom žarećom boli, raste, raste, raste i poprima neslućene razmjere i krenem prema Ines, pun mržnje, pun bijesa! Samo jedna misao u meni plamti: dosta! Prekoračila je svaku mjeru i otvorila u meni ono nepoznato, o čemu ni ja nisam imao pojma da spava u meni. Spava i čeka buđenje! Ines je probudila zvijer!

   Grabim je za vrat i tresem  njenim tijelom i vičem u sebi: prokleta bila, prokleta bila...Nijemi krik mi se otkida iz ustiju zajedno sa krvlju i bijesom: stežem je sve jače i jače! Njeno tijelo zadrhta, oči me njene gledaju sa nerazumijevanjem, naglo se prestaje opirati, postaje stvar, beživotna stvar. Naglo je puštam: ovo što sada stežem rukama, nikako ne poznajem. Nije to Ines! To je ništa!

   Njeno tijelo pada, polako, usporeno, kao da je splasnula, ispuhala se u ludom ritmu života. Gledam tijelo i strah u meni uzima maha: što sad? Kako se riješiti tijela? Kako...

 

   ...Sa mukom dolazim k sebi, budim se, omamljeno gledam oko sebe, ne razumijem, ne razumijem, u glavi tuče, bubnja, svi bubnjevi prašume nalaze se u njoj, a usta suha, suha, ne mogu govoriti, ne mogu misliti, ne mogu…                     

   Iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat!

   - Probudi se već jednom! - zapovjednički mi kaže. - Cviliš u snu ko preklano prase! Moram ti nešto reći i unaprijed se radujem tvojoj ...

   - Ni riječi više! - panično vrištim i iskačem iz kreveta, navlačim traperice: nemam vremena potražiti bokserice, moram van, na zrak, na zrak...      

 

      Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.