Čitam ponovo i ponovo Swedenborgova putovanja po raju i paklu..

"U Nebu vidjeh takve divne palače, da ih je nemoguće opisati. sa gornje strane blistahu kao da su napravljene od čistoga zlata, a odozdo kao da su od dragoga kamenja, jedne divnije od drugih. Tako isto unutra. Ljudsko znanje i riječi nisu dovoljni da opišu ukrase po sobama. S južne strane, parkovi, gdje je sve blistalo, kao da je napravljeno od srebra, a voće, kao da je od zlata. Cvijeće u alejama je blistalo duginim bojama.

Na ivicama, gdje se pogled završavao, vidjele su se druge palače. U nebu je graditeljstvo takvo, da bi se reklo da je to sama utjelovljena umjetnost. I to nije za čuđenje, jer sama umjetnost dolazi iz neba. Anđeli su govorili da Gospod pokazuje njihovim očima ovakve i još ljepše stvari. Ipak, sve one su prijatnije njihovim umovima, negoli njihovim čulima, jer oni u svakoj stvari vide ono čemu je ona saobrazna, a kroz tu saobraznost oni vide ono  Božansko."

Prelijepo viđenje, ali opet...viđenje iz jedne sfere uma..

Svatko je drugačija sfera, svatko je zvijezda za sebe, u tom golemom Univerzumu duša..

I svatko za sebe stvara svoje mjesto na kojem će se odmoriti, prepustiti sve slike rijeci zaborava da ih odnese u ocean bez dna..

A poslije toga, okupani slapom Ljubavi, uronit ćemo u Ono sve  koje se samo Svjetlom bez imena naziva..

Jedino što želim je - na skutima svjetlosnim, da vidim moje zvijezde, moje voljene, koji su mi tako čudesno strpljivo obasjavali trenutke vlastite tame..

Zemlja će biti preporođena..

Ja ću biti negdje daleko, ispod nekog novog neba, živjeti, kao purpurni cvijet, ili kapljica rose koju srče žedna leptirica, svejedno..

Opet ću živjeti Ljubav.. Gledajući moju zvijezdu Danicu, koju ću sa sobom, da mi krasi svod, ponijeti...