zvao se Goran, tako se i sada zove, a ja sam ga zvala vuk, tako ga zovem još uvijek.... ne kad ga zovem imenom, već kad ga njemu samom opisujem... kažem, Gorane, ti si vuk i ponekad si ljut i meni si smiješan jer se ne bojim jer ja sam isto vuk....

ipak, jednom sam se doista uplašila da smo se svadili toliko, da će ovog puta samo zarežati i otići.... zarežao nije, otišao je, malo pokunjen.... ali sutradan me čekao opet na istom mjestu.... taj dan sam imala majicu s naslikanim vukom i stala sam pred njega....

nu, imam vuka! evo ovdje pored srca, da te podsjeti da u mom srcu živi jedan strašan vuk....
Goran se čudio i bila sam mu luckasta.... uzeo šakom majicu posred slike i privukao me sebi i šapnuo mi.... idem, vratit ću se, proći će možda i godine....

a ti budi vuk i čekaj me....

te noći zavijala je bura u borovima.... vozali smo se nekim starim jugom oko grada, slušali azru i pomagali nekome iz ekipe lijepiti plakate crvene jabuke koji su otpadali od pustog ludiranja, pa smo ih vraćali natrag onakve pune pijeska, borovih iglica, kamenčića....
ujutro je otputovao daleko iz našega grada. nekoliko dana kasnije sam i ja otišla....

i kako to biva u svim tužnim pričama, nismo se vratili godinama u isto doba, u isti grad, a kad me tražio u jednom, ja sam već bila u novom gradu u novoj zemlji.... s drugim čovjekom, kao i on sa drugom ženom.... nismo više bili vuk. a i tuga ima svoj rok kao i sve.....

i kako to biva u svim sretnim pričama, nešto je htjelo da sretnemo se opet.... da kao djeca jedno drugom u samo nekoliko minuta iskažemo cijele svoje živote u onom međuvremenu.
i da šutimo što više slušajući zavijanje bure u borovima....

nisi bila vuk, nisi me čekala! rekao je.... nisam ni ja bio vuk, iznevjerio sam te.... zato sada budi vuk i reci mi da nestanem....

ajde, briši....

bura je stala, a žena vuk i čovjek vuk sakrili se jedno od drugog, daleko, ne bi li prigušili svatko svoje jecaje....
jer vukovi su vjerni.... suzama nepodmitljivi, prolaznostima nepovodljivi. 
takva je njihova priča.