52. BUDAN SUSRET

 

        Jedan je čovjek učinio neko dobro djelo u snu, i na rastanku odbio primiti riječi zahvale. Rekao je: “Zna se komu jedinomu treba uputiti zahvalu”. Onda se probudio, i ugledao je svijet očima prosvijetljenoga.

        “Što je ovo, Bože”? zgranu se on.

No u dubini sebe bio je presretan.

“To je stvarnost”, odgovori Bog.

“Stvarnost? Svuda vidim samo Tebe. Evo, sat na noćnomu ormariću, eno ogledalo... Vidim Tebe, a sat i ogledalo onako usput. Čekaj... da li sam ja noću bio budan, a sada sanjam”?

        Bog je sjedio uokolo, i govorio mu odasvud:

        “Rekao sam da je ovo stvarnost. Taman posla da sada sanjaš. Tek si sada budan”.

        “Hm”, reče čovjek, još uvijek zapanjen, pa ustane i pođe pod tuš. Mislio je da će trijezni mlaz vode rastjerati Boga, odnosno, vratiti Ga u malo raspelo na zidu. Ali dok se tuširao, vidio je da se tušira zajedno s Bogom. Bog je bio i golo, mokro tijelo, i kapi, i šum, i žarulja, i užitak od dodira s vodom.

        “Dobro, Bože”, reče čovjek. “Nekako ćemo to razriješiti”.

        Obuče se, skuha kavu, sjedne za kuhinjski stol. A Bog opet posve tu, svjež od tuširanja.

        “Ne smetam ti valjda”?

        “O ne”, zabrza čovjek. “Samo... Ja sam navikao da Te gledam u crkvi, i u onomu mojem raspelu. A Ti sad sa mnom kuhaš kavu. I još Ti nije dosta, nego ju i piješ zajedno sa mnom”.

        ‘Što je u tomu loše”? upita nevino Bog, nudeći čovjeku još malo šećera.

        “Ne kažem da je loše, nemoj Ti odmah... Samo, kažem, nisam navikao. Upitao bih te nešto, ako smijem...”?

        “Ja znam što ćeš upitati, ali ti svejedno pitaj”, reče nestašni Bog.

        “Dobro. Možeš li, na primjer, nestati, ali ne zadugo? Eto, možeš li sada otići, pa se vratiti uvečer? Onda bismo se mogli prošetati parkom. Jer ja ovoga časa moram na posao, oprosti. Nećeš valjda sa mnom? Tamo, u onaj kokošinjac”?

        “Ne brini se, Mene nitko ne vidi osim tebe”.

        “Oh Bože! Nisam ja vrijedan te časti. Slušaj, zbunjuješ me”.

        “Skromnost ponekad nije umjesna, znaš li? Znaj da Meni prija ova naša prisnost, pa bih volio da prija i tebi. Prihvati Me onako, kako Ja prihvaćam tebe: kao svojega”.

        “A čime sam ja to, Bože, zaslužio? Znaš, sada si mi sasvim nešto drugo nego na slici u crkvi, ili raspet na križu, ne ponovilo se...”

        “To sam pravi Ja”, reče Bog. “Ali tebi je teško da me takvoga, pravog, prihvatiš. Ti bi da Me vratiš tamo gdje sam ti visoko i nedohvatno. Ti bi da Me guraš tamo gdje sam vladar i gospodar: nerazumljiv i uzvišen. A Ja bih da malo odahnem – zbilja, zar ti Meni ne bi priuštio malo odmora”?

        Čovjek se u nedoumici zagleda u Boga pred sobom.

“Nisam Te još dobro ni pogledao”, reče tiho. “Od straha, valjda. Samo letimice, pod tušem: lijep si, gordo muško. Gledajući Ti lice, rekao bih da si nalik na moju pokojnu majku. Ma iste crte”.

Onda zatvori oči, i opet Ga ugleda ispod vjeđa.

“Čudno, sada nalikuješ na psa, kojega sam imao u djetinjstvu. A sada na prodavača sladoleda... A sada na jednu Marinu u koju sam se bio zaljubio... Ma Bože, Ti se sa mnom šališ...”

“Zašto bih se šalio? Zar to nije tvoj život? Zar Ja nisam uvijek bio s tobom”?

Čovjek otvori oči, pogleda opet u Boga. Bog se smiješio, pa se nasmiješi i čovjek. Onda, smeten, podigne šalicu, popije kavu jednim gutljajem, i opet ugleda Boga na dnu šalice. Ustane, priđe prozoru, pogleda na ulicu: tamo opet Bog, čeka ga da izađe. Naglo se okrene, pogleda iza sebe u kuhinju: za stolom opet Bog - polako, s užitkom pijucka svoju kavu.

“A što ako Ti nisi Bog”? iznenada grunu iz čovjeka. “Što ako si, sačuvaj Bože, neki đavao? Ili neka moja fantazija? Oh Gospode, što je ovo, zaboga”?

“Hm”, reče Bog, “reći ću ti jednu tajnu: što god da ovo tebi jest, to sam opet i samo Ja. Jer nema drugoga”.

“Nema drugoga”?

“Nema. U snu si to znao. Rekao si: zna se komu jedinomu ide hvala. Zato sam ti došao – da ti pokažem kako je to kad sam Ja jedini Ja”.

“Ti...  razumijem. A što je sa mnom? Ima li mene”? usudi se čovjek.

Bog ga pogleda, kao da mu je prvi puta zamirisao neki neobičan cvijet. Onda izvadi iz džepa zlatno ogledalce, i pruži ga čovjeku.

“Odgovor je tu”, reče. “Samo za tvoje oči”.

Čovjek dodirnu ogledalce, a tada naglo povuče ruku, kao da se uplašio vatre. Bog ga je gledao i dalje se smiješeći.

“Znaš“, reče čovjek nesigurno, “nisam ja tako glup kakvim se činim. Ja znam koga ću vidjeti kad se pogledam u ogledalce: Tebe, naravno. Ali vjeruj mi, Bože, još nisam spreman za to. Pusti me da budem samo pobožan čovjek. Pusti me da odem na posao i da pomislim kako sam sve ovo sanjao”.

Ne zna se što je Bog kazao i učinio. Kad se čovjek uvečer vratio kući, stan je bio prazan, i sve su stvari bile samo stvari. Čovjek prošeta iz kuhinje u sobu, i natrag; i žao mu bude, i laknu mu. Dodirnu stolicu na kojoj je Bog, navodno, jutros sjedio. Onda ugleda na stolu zlatno ogledalce. Ležalo je kraj jutrošnje šalice za kavu. Čovjek ga uze u ruku i promrlja:

“Gle, i On je zaboravan...” 

Iz ogledalca su gledale Božje oči, malo zamagljene.

 

 

SAN ILI STVARNOST PITANJE JE SAD...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)