Stanovali su u stanu nasuprot mog. Sami njih dvoje. Nisu imali djecu, ni rodbinu, ni prijatelje. Ili nisu imali kontakt s njima. Pitala sam se kako je to uopće moguće, biti tako star, a ne imati baš nikoga. Oni su bili dovoljni sami sebi. Ponekad me kćer pitala: "Mama, šta misliš, koliko imaju godina?" Tada sam odgovarala: "Ona, Frau Weiss ima sigurno oko tristosedamdesetpet, a za njega ne znam točno koliko, ali sam sigurna da je stariji od nje..."
Smijale smo se mom blesavom odgovoru, a divile njihovom stilu govora i odijevanja, vitalnosti, urednosti, ljubaznosti prema nama i prema ostalim stanarima u zgradi. Kao što su izvrsno održavali sebe i svoj prostor, jednako postojano su ostajali na pristojnoj distanci sa svim ostalim svijetom. Ali, ne bi ja, bila koja jesam da nisam bez imalo obzira prema toj njihovoj zatvorenosti počela uspostavljati kontakt u smislu "tu sam za vas, zlu ne trebalo". Za Uskrs, Božić, ali i ostalim danima, povremeno sam ostavljala pred vratima napisanu poruku da mi se slobodno mogu obratiti ako zatreba i bombonjere koje sam dobivala od pacijenata, a nisam znala kud s njima. Da se riješim, a ne bacim, a oni su obožavali slatko. Poslije sam ih svaki put nazvala telefonom neka uzmu. Onda sam virila kroz špijunku i promatrala kako Frau Weiss uzima vrećicu i nestaje iza zatvorenih vrata. Kad su se donekle ohrabrili nakon dosta godina poznanstva počeli su putem ostavljenih novaca i cedulja pred mojim vratima naručivati lijekove, hranu, kozmetiku. S vremenom su se njihova vrata otvarala sve rjeđe, prestali su izlaziti. Samo ona bi se ponekad pojavila. Jednom rukom se pridržavala za dovratak, a drugom je drhtavo zalijevala fikus koji je tu stajao godinama, zeleno i blistavo.
Jednog dana su se i njihova vrata širom otvorila. Za doktora koji je pozvan da utvrdi smrt gospodina Weissa. Za pogrebno poduzeće. Za rodbinu koja se iznenada pojavila i uspjela od gospođe Weiss izvući potpis i punomoć za raspolaganje njenim novcima i imovinom. Za prijatelje koje su kontaktirali jedino telefonom. I za mene, kad je Frau Weiss ponovo ostala potpuno sama, onako stara, bolesna i slaba. Postala je društvena i razgovorljiva i spremna da prihvati pomoć.
Jedne noći probudilo me lupanje. Zvala me na sav glas i lupala s unutarnje strane vrata njenog stana. Pala je i više nije mogla ustati. Spremila sam je u kola hitne pomoći, a poslije iz bolnice u starački dom.
Kad sam je posjetila, rekla mi je: "Kad umrem doći ću te posjetiti u obliku bubamare... U životu se treba znati oprostiti sa svime, odvojiti se od svega, od svih materijalnih stvari. Ja se evo opraštam od svega. Uzmi iz mog stana što god želiš, a ja želim da uzmeš onu antiknu vitrinu. I sad ponesi sav ovaj nakit za svoju kćer."
Odbila sam, iako je molila, preklinjala: "Uzmi, uzmi..." Da ju umirim obećala sam da ću uzeti vitrinu, u sebi se nadajući kako ću imati dobar izgovor da su je odnijeli s drugim stvarima.
Nekoliko dana kasnije vitrina je putem procjenitelja antikviteta i notara došla u moje vlasništvo i više se nisam mogla "oduprijeti".
Frau Weiss je umrla, a meni je ostala prekrasna vitrina koje sam se htjela riješiti, ni sama ne znam zašto. U krugu prijatelja su se pojavili oni koji su je htjeli kupiti od mene, ali nitko ju nije htio na poklon. "Preskupa stvar" to je bio njihov razlog... I kako se nismo mogli dogovoriti, vitrina je ostala i eno je još uvijek stoji i super se uklapa kraj balkonskih vrata u dnevnoj sobi. I jednom tako gledam i pomislim, ma, neka je tu. Ona ju je od srca poklonila meni, potaknuta mojim divljenjem tom vitrinom svaki put kad sam joj donosila jelo ili pospremala stan. Ona je njome platila, jer nisam htjela uzeti novce, a tako se obradovala kad je čula da sam ipak prihvatila. I obuze me neka radost i mir. Mislim: "Neka stoji..."
Pomislim na Frau Weiss i poželim mir njenoj duši i u tom trenu pogledam na suncem obasjanu vitrinu... A na njoj mala bubamara...