64. BROJANJE BOROVIH IGLICA

 

        Jedan je čovjek u nedjeljno popodne hodao borovom šumom. Nije nikoga sreo, nije posrnuo, nije zalutao. Nije zakašljao, nije zapjevao. Ništa ga obično nije iznevjerilo. Ništa ga nenaviklo nije snašlo. Osim jedne djetinjaste misli:

        “Bože, ima li koga tko bi mogao prebrojiti sve ove borove iglice”?

        Ta je misao bila nevidljivi otponac, koji je preokrenuo njegov život u priču.

        Istoga se časa našao uza nj jedan drugi čovjek, sličan njemu, zapravo, vrlo sličan njemu, sličan i do kroja odjeće, do oblika brkova.

        “I ja se to isto pitam”, reče taj vrlo slični. “Ima li koga”?

        “Mora da ima”, nastavi misliti onaj prvi. “Uostalom, zašto bi to bilo nemoguće? Brojanje je izrazito ljudski posao. Treba samo vremena i strpljivosti".

        “I ja to isto kažem”, doklopi drugi. “Pa što misliš, da počnemo? Ti s jednoga kraja šume, a ja s drugoga”?

         “Hajde”, reče prvi glasno, vrati se na početak šume, i počne brojati. Onaj drugi otpoče s brojanjem na drugoj strani.

 

        Za jedno stablo htjela se cijela godina.

        Trebalo je jedno stoljeće za trećinu šume.

        “Dobro je da smo dvojica”, doviknu netko-od-njih.

        Trebalo je još jedno stoljeće za drugu trećinu.

        I još jedno, za treću.

        Kad su dovršili i sastali se negdje na sredini šume, svezali su dvije svoje sijede brade jednu o drugu, i zaplesali poskočnicu u čast obavljena posla. Nisu primjećivali da rade nemoguće.

        “Dokazali smo da je brojanje ljudski posao”! klicali su. “Sve što je manje od neizmjernoga i beskrajnoga, ljudsko je, i čovjeku je na dohvatu”!

        “Ali vi niste ljudi”, zakriješti jedna oneraslopožena ptica rugalica. “Kosti su vam već tristotinjak godina na seoskomu groblju”!

Luckasti starci zastadoše s poskočnicom.

“Nismo ljudi?! Pa što smo onda”?

 

 “Zar ne vidite da ste već odavno postali likovi nečije priče? Da vas je nečija bezobzirna mašta skrojila sebi na zabavu? Ne zavaravajte se, vi niste ljudi... Jer čovjek se ne bi zadovoljio s brojem – znam ja čovjeka. Beskraj ili ništa”.

 

 

Glasam za kriještalicu, dobri moji patuljci.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8.  (još neobjavljeno)