U ovoj sferi postojanja postoje područja gdje titule (bar one fizičke prirode, opiljive, papirne) ne koriste, iako su teškim trudom dobivene..I postoje ljudi koji gledaju druge ljude samo kroz prizmu dobivenih titula. Postoje područja, gdje se vjera i drugi ljudi vrednuju količinom dnevno izbrojanih molitvi i svakodnevnim sjedenjem u prvom redu, blizu oltara..

I postoje ljudi, kojima sve to nije važno, jer druge ljude ne gledaju, nego OSJEĆAJU...

Čovjek tek postaje čovjek kada u svakoj situaciji, bez titule u džepu, jednako postupa sa drugima oko sebe, bilo djetetom, bilo starcem, bilo sa doktorom ili beskućnikom na ulici.. Svi oni traže onaj dio našeg srca u kojem se krije mrva Božanske ljubavi..

Netko je treba manje, netko više..

Treba samo pokazati drugima da je i oni posjeduju, pa krenuti dalje, svojim putem..

svi smo ljudi od krvi i mesa, ali najviše ljudi od duše.. A ta duša je naša katedra i naš put školovanja..

Griješim svakodnevno jer nisam biće bez mana, ali, vjerujem u ljekovitost pogrešivosti..Kako naučiti neke stvari ako sve miriše na savršenost i nepogrešivost?

Ali da se vratim na temu titula...

Moju diplomu odavno nisam izvlačila iz kutije, jer ustanovljavam da je pedagogija na papiru i pedagogija života nešto sasvim drugo..

Uz moje četvero djece, još uvijek studiram pedagogiju, ali na drugi, životni način..

Moja svjedodžba Njegovateljice ne znači ništa onim dušama u domu gdje radim, ako im ne pristupam sa srcem, i nadasve, sa osjećajem..

Nedavno je došao jedan djeda, sa teškom demencijom..U trenucima kad je u stanju nečega se prisjetiti, povezujem njegov život u cjelinu..Kažu njegovi da je bio vrijedan čovjek, direktor jednog poduzeća..Sada jedva da može par rečenica suvislo složiti..

Teško sam hoda, pa više leži i sjedi..

Njemu niti vlastita niti tuđa titula ne znači ništa.. Niti moj papir o školovanju u ladici..

Bila je velika subota.. Već dugo ne odlazim u crkvu, iz osobnih razloga, ali ne gubim iz srca moje djetinje povjerenje u Božju providnost.

I tako, zapjeva jedna baka, onako, za sebe jednu pjesmu.. Pade mi na pamet da uzmem gitaru i da je pratim..

Pravi party..Gledam novog djedu, a on se rasplakao..Duša osjeti dušu.. Iako demencija pokušava zarobiti sfere svjesnosti, ljubav odvezuje..I povezuje..

Kad sam odlazila kući, susjeda, koja je u prvim redovima klupa u crkvi, znatiželjno me je pitala: "Pa gdje ste? Nema vas na misama.."

"Ja joj odgvorih:"Moje mise svakodnevno služim ovdje, u domu, među starima, i sasvim se dobro osjećam"..

I to bi bilo to...

Zašto su u ovaj koncept upale fritule?

A eto, valjda zbog moje dalmatinske krvi, a nepoznavanja istinskog recepta za pravljenje fritula..

I one se prave srcem.. Odem na internet, jer sam mislila da su to oni uštipci sa aromom, prženi u dubokom ulju..Kad ono, ide tu i badema i svašta nešto..

Nisam imala čast okusiti ih, napravljene oriđiđi.. I neću ni pokušavati ih ovdje praviti..

Tamo negdje oko Božića, možda me put nanese na jug.. Možda ih tada probam..