12. BROD KOJI JE NESTAJAO

 

        Bio jedan brod, koji je često nestajao. Jednom je nestao na tri stotine godina. Kad je poslije tih tristo pristao u prvoj luci, nastalo je zaprepaštenje i uzbuna. Lučke su ih vlasti htjele uhapsiti, jer nisu imali dopuštenje za sidrenje, a jednako nisu bili ubilježeni ni u jednoj suvremenoj trgovačkoj tvrtki. Mornari su i kapetan govorili kićenim starinskim jezikom, kakav se izučava samo u engleskoj književnoj i trgovačkoj povijesti, a tovar se na brodu sastojao od pušaka kremenjača, upućenih, kako se vidjelo iz popratnice, trupama East India Company na obali Indije.

        Kad kapetan i mornari vidješe da im se zlo piše, oni brže bolje... i brod je opet nestao.

        Jedno vrijeme takvo je vrludanje bilo čak zabavno. Ali postupno je svima dojadilo. Mornari su htjeli pružiti korak po kopnu, povrvjeti na trgove i u javne kuće, kapetan je htio kući u Liverpool – je li još postojao Liverpool?

        “Moramo, žalibože, čekati da proradi ljudska svijest i da se otkriju neke davno zaboravljene stvari o vremenu i prostoru”, reče kapetan uzbunjenim mornarima. “Moramo čekati. Ili više volite zatvor, kondome, gubitak novca i obitelji”?

        Mornarima nije bilo lako odlučiti što više vole.

        “Što mislite, kapetane, koliko će još vremena trebati ljudima da shvate...”?

        “Nažalost, još mnogo”.

        “Onda je nama ipak bolje na našemu jedrenjaku”?

        “Nažalost, tako je”.

        Opet su izranjali, uranjali, ganjali se s vremenima i dobima. No na brodu je uvijek bilo jedno te isto vrijeme: sadašnje. Galebima to nije smetalo, dupini se nisu čudili, vjetrovima je bilo pravo.

        “Možda bismo mogli isploviti u daleku budućnost”? predložio je jednoga dana netko od posade. “Ili možda u davnu prošlost? Tada bi nas dočekali kako dolikuje”.

        “O tomu vrijedi sanjariti”, pomalo će sjetno kapetan.

Tako je to išlo, dok lađu nisu snimili sa satelita u trenutku kad je prelazila iz nestanka u nastanak, ili obratno. Tada bi se, naime, podizao strujni vrtlog visoke titrajne vrijednosti. 

Smjesta se u igru uključio Pentagon. Krenula je hajka za jedrenjakom. Napisale se o toj pojavi mnoge knjige, snimali se filmovi, pisali se doktorati, dokazivalo se i protudokazivalo. Japan, Kina, Amerika, Rusija... svi su šaptom pratili trag sablasne lađe.

        Mornari na jedrenjaku za to su vrijeme silazili s uma, sve dok jednoga dana nisu napustili pravocrtno vrijeme i poskakali u ocean, sa zadovoljstvom se utopivši. Kapetan je još neko vrijeme odolijevao, a onda je sjeo i napisao oporuku.  Potom je i on skočio u more.

Jedrenjak je nekako doteturao do Bahama. Već se znalo za nj, njegovo se kretanje pratilo na ekranima, i brod učas bude opkoljen čamcima obalne straže - bude zauzdan, dovučen u tajnu mornaričku luku, pretražen. Ne dopustiše novinarima pristup. Ne pustiše u eter vijest svih vijesti. Danima su samo mjerili i istraživali.

Ne nađoše na jedrenjaku živa čeljadeta. Nađoše puške kremenjače. Rječnik tamilskoga jezika. Jednu kornjaču. I na kapetanovu stolu, zapečaćenu oporuku. Kad su svečano otvorili oporuku, pročitaše ju na tajnomu sastanku. U oporuci je pisalo, krasopisno starinski:

        “Budale, zar ne znate da vrijeme ne teče? Bermudski trokut nije ništa drugo nego spoznaja da je vrijeme nulta točka, i da smo svi zajedno u njoj. Mi smo to na kraju shvatili, za razliku od vas. Stoga odosmo u kraj gdje nema takvih umobolnih nesporazuma. Jedrenjak vam ostavljamo, puške predajte komu hoćete. Do viđenja za narednih tristo godina”!

 

 

        Kažu da ima mnogo takvih brodova uokolo, koji čekaju svoj trenutak s nama.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)