Brida je otišla do Lorensa. Oči su mu sjale, a ona je znala koliko je ponosan i koliko je voli. Mogli bi zajedno ostarjeti, stvoriti nov način života, otkriti cijeli Svijet koji je bio pred njima, samo su trebali čekati dok im se hrabri ljudi ne pridruže.

Ali postojao je i drugi čovjek. Dok je razgovarala s Wiccinim Učiteljem, ona je odabrala među njima. Jer taj drugi čovjek znao bi kako uhvatiti njezinu ruku u teškim trenucima i voditi je sigurno i s ljubavlju kroz Mračnu Noć Vjere. Naučila bi ga voljeti, i voljela bi ga tako snažno koliko ga je i cijenila. Oboje su bili na istom putu spoznaje, uz njega i dospjela dovde. Uz njega bi, jednog dana, savladala Tradiciju Sunca. Sada je znala da je vještica. Stoljećima je učila umjetnost čarobnjaštva, i sada se vratila tamo gdje treba biti. Od ove noći, mudrost i znanje postali su smisao njezina života.

"Krenimo", reče Lorensu prišavši mu. On je s divljenjem promatrao tu ženu koja je stajala pred njim odjevena u crno; Brida je, međutim, znala da ju je Čarobnjak vidio odjevenu u plavo.

Uzela je torbu sa stvarima.

"Hajdemo, ti pokušaj pronaći nekog tko bi nas mogao povesti. Ja moram još s nekim porazgovarati."

Lorens uzme naprtnjaču i učini svega nekoliko koraka u smjeru puteljka koji je prolazio kroz šumu. Ritual je završio i ponovno su se zatekli u svijetu ljudi, s njihovim ljubavima, njihovim zavistima i njihovim podvizima. Vratio se i strah. Bila je smetena.

"Ne znam postoji li Bog", obrati se on drveću koje ga je okruživalo. "Ali sada ne mogu o tome misliti, jer se i ja suočavam s misterijem."

Opazi da govori drugačije, s neobičnim sigurnošću, koju nikada prije nije imao. I u tom trenutku, povjeruje da ga je drveće slušalo.

"Ljudi me ovdje možda ne razumiju, možda preziru moje uspjehe, ali siguran sam da imam toliko hrabrosti koliko i oni jer tražim Boga, iako ne vjerujem u njega."

"Ako postoji, onda je on Bog Hrabrih."

Lorens primijeti da mu ruke malo podrhtavaju. Noć je prošla, a on nije razumio što se to događalo. Znao je da je bio u transu - i to je bilo sve. Ali drhtanje njegovih ruku nije bilo prouzročeno utonućem u Mračnu Noć, kako ju je Brida nazivala.

Pogledao je prema nebu, još uvijek punom niskih oblaka. Bog je bio Bog Hrabrih. I On bi ga razumio jer hrabri su oni koji donose odluke usprkos strahu, oni koje demon iskušava na svakom koraku puta i koji strepe nad svime što čine, pitajući se imaju li pravo ili ne. Ali,ipak, oni djeluju. Djeluju jer vjeruju i u čuda, poput čarobnica koje su ove noći plesale oko krijesa.

Bog mu se možda želio vratiti preko te žene, koja se sada približavala drugom čovjeku. Ako ona sad ode, Bog bi se mogao od njega zauvijek udaljiti. Ona je bila njegova prilika - jer znao je da je najbolji način sjedinjenja s Bogom - onaj putem ljubavi. Nije želio izgubiti priliku da ga vrati k sebi.

Duboko udahne, osjećajući hladan i svjež šumski zrak, i sam sebi dade sveto obećanje.

Bog je bio Bog Hrabrih.

Brida je hodala prema Čarobnjaku. Sreli su se u blizini krijesa. Riječi su im zastale u grlu. Ona prekine tišinu. "Mi smo na istom putu". On potvrdno klimne glavom. "Slijedimo ga zajedno". "Ali vi me ne volite", reče Čarobnjak. "Volim vas. Još nisam svjesna svoje ljubavi prema vama - ali vas volim. Vi ste moja Druga Polovica."

Međutim, Čarobnjakov je pogled bio odsutan. Prisjetio se Tradicije Sunca, a jedna od najvažnijih lekcija Tradicije Sunca bila je Ljubav. Ljubav je bila jedini most između vidljivoga i nevidljivoga koji su svi poznavali. Bila je jedini razumljivi jezik za tumačenje lekcija kojima je Univerzum poučavao ljudska bića svaki dan.

"Ne idem nikamo", reče ona. "Ostajem s vama".

"Momak vas čeka", odgovori Čarobnjak. "Blagoslovit ću vašu ljubav". Brita ga pogleda u čudu. "Nitko ne može posjedovati izlazak sunca poput onoga kojeg smo mi vidjeli onu večer", on nastavi.

"Isto, kao što nitko ne može posjedovati poslijepodnevnu kišu koja udara u stakla, spokoj koji uspavano dijete širi oko sebe ili čarobni trenutak kada valovi udaraju u stijene. Nitko ne može posjedovati sve ono najljepše na Zemlji, ali svatko ga može upoznati i voljeti. U takvim trenucima Bog se objavljuje ljudima."

"Mi nismo gospodari sunca, popodneva, valova, čak niti Božjih vizija - jer ne posjedujemo ni sebe same."

Čarobnjak pruži ruku prema Bridi i pokloni joj cvijet.

"Kada smo se upoznali - a čini mi se da vas oduvijek poznajem jer se ne sjećam kakav je svijet bio prije vas - pokazao sam vam Mračnu Noć. Htio sam vidjeti kako ćete se suočiti sa svojim vlastitim granicama. Već tada sam znao da se nalazim pred svojom Drugom Polovicom i da će me ta Druga Polovica naučiti svemu što sam trebao znati - zbog toga je Bog razdvojio muškarca i ženu."

Brida dotakne cvijet. Činilo joj se kao da je to bio prvi cvijet koji je vidjela nakon nekoliko mjeseci. Stiglo je proljeće.

"Ljudi poklanjaju cvijeće jer u cvijeću se vidi pravi smisao Ljubavi. Tko pokuša posjedovati cvijet, morat će gledati kako njegova ljepota vene. Ali tko samo promatra cvije na livadi, može ga čuvati zauvijek jer cvijet je dio noći i zalaska sunca, mirisa mokre zemlje i oblaka na horizontu."

Brida je promatrala cvijet. Čarobnjak ga uzme i vrati ga u šumu.

Bridine se oči napune suzama. Ponosila se svojom Drugom Poloviocm.

"Ovo me naučila šuma: vi nikada nećete biti moji i zato ću vas imati zauvijek. Vi ste bili nada mojih samotnih dana, strepnja mojih trenutaka sumnje, sigurnost mojih trenutaka vjere."

"Znajući da će se moja Druga Polovica pojaviti jednog dana, posvetio sam se učenju Tradicije Sunca. Samo zato što sam bio uvjeren da postojite, imao sam razloga nastaviti živjeti."

Brida nije mogla sakriti suze. "Kada ste se pojavili, postao sam svjestan toga. Vi ste me došli osloboditi ropstva kojemu sam se sam predao, došli ste reći mi da sam slobodan vratiti se svijetu i zemaljskim stvarima. Shvatio sam sve što sam treo znati, i volim vas više od svih žena koje sam u životu upoznao, više nego što sam volio ženu koja me otjerala u šumu. Uvijek ću pamtiti da je ljubav sloboda. To je lekcija koju sam tolike godine upčio. To je lekcija koja me poslala u progonastvo i koja me sada oslobodila." ...

(P. Coelho)