95. BRAT-PTICA

 

        Bio jedan čovjek, koji je, probudivši se jednoga jutra, shvatio da nije čovjek nego ptica. Ukućani – sedam njegovih sestara - i dalje su ga vidjeli kao čovjeka, ali on je dobro znao da je ptica, i da drugima ne vrijedi govoriti da je ptica.

        Rano, narednoga jutra, skinuo je odjeću, i poletio kroz prozor, sav u razdraganu cvrkutu. Njih sedam se začudilo lijepoj pjesmi, ali im nije palo na pamet da se radi o njihovu bratu. Kasnije su našle prazan krevet, skinutu odjeću, i jedno ljupko perce na jastuku.

        “Gle, naš se brat jutros rano presvukao i nekud otišao”, govorilo je sedam sestara, namigujući i smijuckajući se.

        Kad se brat do večeri nije vratio, zabrinuše se. Drugoga jutra prijaviše redarstvu nestanak. Započne potraga, no nigdje se ne nađoše nikakvi tragovi. Jedini trag koji je mogao nešto kazati, bilo je perce. Ali njega su bacili kad su pretraživali krevet tragajući za bilokakvim putokazom.

        Svakoga je dana brat-ptica dolijetao u vrt kuće. Tamo je pjevuckao, objašnjavajući na svojemu miloglasnom jeziku svoju krilatu sudbinu. Svi su  voljeli pticu, ali ju nitko nije razumio. U prisutnosti ptice pričalo se neumorno o nestanku brata. Plakalo se, nagađalo se, nadalo se, još uvijek se za bratom tragalo. On je sjedio u ptičjemu tijelu, govoreći: “To sam ja, to sam ja, ta pogledajte”!

Ali oni nisu čuli, naprosto zato jer nisu mogli zamisliti da je tako nešto moguće. Nisu čestito ni pogledali brata-pticu, jer su unaprijed bili uvjereni da je ptica samo ptica.

Ptici se to dalo nažao, pa je prestala dolaziti.

       

       

        TKO NE MOŽE IZ SVOJE KOŽE, TAJ NE VIDI I NE ČUJE ONOGA, TKO MOŽE.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)