Iz djevojčice postajala sam djevojka. Jednom prilikom upitala sam Ivana:

-Da li si ikada podučavao ženu borbi?

-Nisam- nasmijao se ,prozrevši, naravno, misao koja je stajala iza pitanja.

-Ali upoznao sam nekoliko uistinu dobrih ratnica. Ako te zanima borba, mogu te odvesti nekoj od njih.

Na taj odgovor jako sam se uvrijedila, što je zasigurno primijetio na mom licu. Nasmiješio se i kratko me pomilovao po kosi.

Nedugo nakon prve mjesečnice, roditelji su me pozvali na razgovor.

-Da li bi htjela ići živjeti s Ivanom? Razgovarao je sa Starijima i rekao im da bi te rado podučavao borbi. Mi smo rekli da ćemo prvo pitati tebe. Znaš i sama da možeš biti s njim jedino kao njegova žena- započeo je otac razgovor, pomalo nesigurno.

Preneraženo sam gledala čas u jednog čas u drugogog. Mislila sam da se šale sa mnom. Na licima im se vidjelo da očekuju neki odgovor, ali ja sam bila bez riječi.

- Ne moraš se brinuti Delfina, Ivan razumije da si premlada za djecu, s time ćete još čekati sve dok ti ne budeš spremna...- mama je nastavila nakon nekoliko trenutaka, misleći da bi to mogao biti razlog moje šutnje.

Shvatila sam da misle ozbiljno.

-Da, mama, da, hoću...- bilo je jedino što sam uspjela prozboriti dok su mi se oči punile suzama.

 Koliko sam to posebna morala biti, mislila sam, da je Ivan upravo mene odabrao za ženu, mene koja mu još ni ne mogu biti pravom ženom. Što je on to tako izvanredno vidio u meni? Takva su bila moja dječja razmišljanja. Nisam mogla ni približno naslutiti razlog tog njegovog čina.

Mnoga su ljeta prošla, mnogi časovi teških treninga i mukotrpnih lekcija prije nego su u našu kolibu na planini uselile Lana i Jana. Već sam bila odličan borac, najbolji u kraju, ali htjela sam postati još bolja. Iako sam već postala ženom, djeca mi nisu bila ni nakraj pameti. Postalo je malo tijesno sada kad nas je u kolibi bilo četvero te je otac s braćom došao pomoći Ivanu sagraditi novu kuću, prostraniju i ljepše namještenu. Lana i Jana su uživale uređujući je, a mene je moja majka zabrinuto pozvala na stranu i upitala me:

- Je li ti teško što je Ivan uzeo još dvije žene, hoćeš li biti nesretna?

-Majčice moja- nasmijala sam se slatko- Lana i Jana su najdražesnija stvorenja koja sam upoznala. Drage su i obožavaju kuhanje i kućanske poslove, a meni ostaje sada svo vrijeme za treninge. Ja sam presretna što su one ovdje.

 Njih dvije prema meni su se odnosile s mnogo ljubaznosti i poštovanja. Kad god bi htjele unijeti neke promjene u kućanstvu, a ideja su imale bezbroj, prvo bi mene pitale za mišljenje.Moj odgovor uvijek bi bio isti, radite što hoćete, ali one bi svejedno svaki put pitale. Kao blizanke, bile su posebno povezane, razumjele su savršeno dobro jedna drugu, ali nikada se nisam osjećala isključenima iz njihovog društva. Imale su nevjerojatnu urođenu sposobnost da te preplave toplinom, zaraze smijehom i učine da se osjećaš uistinu posebno. Ali samo ponekad, kada nije bilo Ivana blizu, tražila sam njihovo društvo dok sam se uvečer odmarala od napornog dana. Nisu nas zanimale iste stvari i bilo mi je neobično kako su njih ponekad oduševljavale sitnice, kao naprimjer nicanje bosiljka ili paradajza. Što tu ima tako posebno, pitala sam se. Pa sjeme i zasadiš zato da nikne, čemu tolika strka? No nikada nisam to s njima djelila. Slušala sam ih , smješkala se i u sebi razmišljala o važnijim stvarima.

Ljubomora se javila tek kada su mi ispričale o svojim noćima provedenim s Ivanom.

-Bio je tako nježan- govorila je Lana- Tako sam bila nervozna, ali i nestrpljiva. Dva su ljeta već kako smo tu i nikako da se to desi. Mama mi je sto puta već morala ispričati kako je to voditi ljubav i više nisam mogla dočekati.

- Kad bi mi dotaknuo grudi u prolazu ili mi prišao odostraga dok bih kuhala i poljubio mi vrat, mislila sam da ću izluditi- nadovezala se Jana- ali mama je rekla da će biti uzbudljivije ako čekamo da on nama prvi pristupi nego da mi priđemo njemu.

-On je čovjek od izuzetne samokontrole, rekla nam je i ako vas iz nekih svojih razloga odbije, samo ćete se osjećati povrijeđene. Radije budite strpljive. Iščekivanje donosi veliku čar u ljubavi.

Njihove riječi odzvanjale su mi u ušima i tutnjale glavom. Gutala sam ih poput gorkog otrova jedva uzimajući zrak, a one su mi palile utrobu.

I mene je majka uputila u ljubavni život sličnim riječima. I mene je njegova prisutnost već dugo vremena izluđivala. Ponekad bi fizički kontakt u tijekom vježbi u meni izazvao toliku želju da sam jedva zadržavala sposobnost borbe. Ali mene nikada nije dodirivao kao ženu. Rekao je da mi ne želi otežavati- trudnoća bi me ionako samo omela u treninzima i morala bih prekinuti na dugo vremena.

-A tebi je najbitnije postati ratnicom, zar ne?- ton njegova glasa u ovom pitanju poprimio bi čudnu boju čije značenje nisam uspijevala odgonetnuti.

- A da izbjegavamo dane kada mogu ostati trudna?- pitala sam ga otvoreno.

-Znaš- rekao mi je pomilovavši me po kosi kao i obično, brzo povlačeći ruku- kada se pravimo da znamo mnogo toga, priroda se s nama našali na najnepredvidljiviji način.

Gledala sam Lanu i Janu . Veselo su kikotale i bile su istinski sretne. Nisam više slušala što su govorile. Po prvi put počela sam uspoređivati njihovu vanjštinu sa svojom. Oble i meke linije njihovih tijela spram mojih izduženih, tvrdih mišića na jakim izbočenim kostima. Šareni volani njihovih suknji isticali su njihove velike stražnjice dok je ravna smeđa tunika prekrivala moju ravnu dječačku pozadinu.

Zašto su uopće morale doći? Zar nam nije bilo lijepo zajedno samima, meni i Ivanu? Zar mu nisam bila dovoljno lijepa? Ili me je uzeo iz sažaljenja? Mislila sam da je naš odnos poseban, da sam posebna u njegovim očima. Bila sam najbolji borac, ponos svoga učitelja. Zašto me nikada nije poljubio?

- Moram na zrak- jedva sam protisnula kroz zube dok su mi misli jurišale jedna za drugom.

 Izišla sam iz kuće i sjela ispod krošnje velikog kestena nedaleko kuće. Pokušavala sam dugim izdisajima izbaciti iz sebe nakupljeni bijes. U tom trenu ptica koja se nalazila na grani iznad moje glave ispustila je na mene svoj izmet i srdžba se tog trena pretvorila u samosažaljenje. Zgrabila sam par velikih listova nekog korova koji je nicao iz trave da bih obrisala kosu i briznula sam u plač. Uhvatila sam se za prvu utješnu misao koja mi je prošla glavom, a to je bila baka Ruža.