26. BRADAVICA

         

        Bio jedan čovjek pomalo neobičan, ponekad baš jako neobičan. Na nosu je imao golemu bradavicu, tako golemu, da mu je zaklanjala usta. Prigodom ručka, ili večere, morao je bradavicu pridržavati rukom, da bi mogao jesti i piti.

        Njegovi su ga bližnji što žalili, a što ga se gadili. Bradavica ga je činila rugobom. Na prvi pogled, svi su odmah primijetili samo bradavicu, a kad su ju jednom primijetili, ostalo bi na tomu: evo onoga strašila s velikom bradavicom. No nitko nije primjećivao da čovjek ima vrlo lijepe, bistre oči. Vrlo visoko čelo. I osmijeh bezazlen i umiljat.

        Jednoga dana, taj čovjek pođe u planinu po drva, jer bio je drvosječa. On je tu planinu zvao svojom planinom. Onako sam u njoj, osjećao se sretan. Planini nije smetala bradavica. No toga dana čovjeku se dalo nažao što ga svi zaobilaze kao nakazu, pa sjedne na kamen, i ovako odvali planini:

        “Teško mi je, moja planino. Učini nešto, pomozi mi.”

        Istoga časa obruši se na planinu nevrijeme. Od kiše se nije vidjelo ni nebo, ni zemlja. Mokrih kostiju, čovjek jurne da nađe neki zaklon. .Šćućuri se ispod jedne stijene, ali mjesto bijaše preuzano. Gužvajući se na tijesnu prostoru, on rukom nehotice udari po bradavici. Jaukne, jer ga je zaboljelo. Istoga časa prestade kiša.

        Čovjek pogleda u nebo. Oblaci su se velikom brzinom tanjili.

        “Gle,” reče ravnim glasom. I zanijemi od čuda.

        Zamalo, i pojavi se sunce. Mokra se odjeća poče isparavati. Jedno je vrijeme čovjek promišljao i premišljao, a onda se odvaži i ponovno kvrcne po bradavici. Istoga se časa oblaci zgusnu, i odozgor navrne pljusak. Začudi se čovjek toliko, te mu se misao ukoči, tražeći odgovor.

        “Nije valjda?” reče još ravnijim glasom, pokazujući na bradavicu.

        Bradavica se nasmije da je po planini zaorilo..

        Tako je čovjek saznao da mu o nosu visi neobična i nemala moć. 

 

        Otada se poigravao s bradavicom, zazivajući čas kišu, čas sunce. Činio je to oprezno i krišom, ali je jednoga dana čudo, kao svako čudo, izbilo na vidjelo. Kad se, dakle, u selu raščulo da je bradavica čarobna, ljudi najprije s nevjericom dočekaše vijest, a ubrzo potom stadoše hvaliti bradavicu.

        “Ja nikada nisam rekao da je bradavica ružna,” pravdali su se mnogi. “Samo sam rekao da je neobična.”

        “A bradavica je baš lijepa,” žuborile su zborno udavače.

        Počeše mu dolaziti ratari, stočari, grnčari, voćari, mlinari, zidari, trgovci, svikolici. Tu se odmah zametne sukob njihovih potreba. Kad bi ga ratari molili da pozove kišu, grnčari su molili za sunce. Kad su zidari tražili da kiša prestane, vodeničari su navijali za suprotno. Tako se kuća drvosječe pretvorila u danonoćnu košnicu. Dolazili su ljudi iz susjednih sela, potom iz obližnjih gradova, potom iz dalekih gradova. Neki pješice, neki u seoskim taljigama, neki u skupocjenim automobilima. 

        Čovjeka su obasipali darovima, potplaćivali ga na različne načine, ugađali mu kako su znali i umjeli, mamili ga ovamo i onamo. Neki, koji su ga prije ismijavali i bježali od njega kao od grdobe, sada su mu podvodili vlastite kćeri i žene.

        Čovjek se nikada prije nije našao u takvoj strci oprečnih zbivanja. Pomislio je: “Kako sam prije spokojno živio. Imao sam svoju planinu, svoj mir. Istina, svi su od mene odvraćali pogled, ali bar nitko nije od mene tražio nešto, što drugima neće biti po volji.”  

        Sazidaše mu veliku, krasnu kuću. Unajmiše mu sluge i čuvare. Čovjek više nije morao ništa raditi, najmanje pak svoj nekadašnji posao. Pa ipak, on je čeznuo da ode u planinu.

        O div-bradavici, kao o znaku ljepote, počeše se ispredati priče. Na cestama uokrug sela pojaviše se oglasi o tomu kako povećati i umnožiti vlastite bradavice. Nudili su se različni prokušani načini. Neki se dosjetiše i počeše proizvoditi umjetne bradavice, što veće, to bolje. Selo u kojemu je živio bivši drvosječa već odavno nije bilo selo. Sad je to bio grad po imenu Bradavica, središte bradavičarskoga pokreta.

        Jednoga dana, u ranu zoru, čovjek se iskrade iz svojega dvorca, i zaždi put planine. Ona je vjerno stajala na istomu mjestu, tek što su tijekom ovih godina stabla porasla i šikare se razbujale.

        “Zar te nitko više ne posjećuje, moja planino?” zabugari bivši drvosječa. I učini mu se da i planina plače.

        “Što učiniti, dobra moja planino? Eto, od dobra se izrodi nekakvo vrzino kolo, koje je promijenilo živote svih nas. Te ja više ne znam što je bolje: imati moć, ili je ne imati?”

        Planina je šutjela. Čekala je da čovjek odluči.

        Čovjek je plakao. Podiže ruku da bi obrisao suze. Pritom i nehotice kvrcne po bradavici. U tili čas, bradavice nestade. Jaukne čovjek, ne znajući raduje li se, ili je žalostan zbog gubitka te neobične ružnoće, i te velike moći.

 

        Grad Bradavica još je jedno vrijeme uspijevao čuvati tajnu. Čovjeka su u tu svrhu uklonili. To se u njihovu rječniku zvalo “učinili ga neškodljivim.”

        Ali svejedno, posao s umjetnim bradavicama, i bradavicama uopće, polako je i neminovno jenjavao. Novi naraštaji selili su se u druge gradove, jer u ovomu je život, nekad bujan, uvenuo do suše i nerodice.

        Od odseljenika, nitko nije pamtio čudo, po kojemu je njihovo mjesto dobilo ime Bradavica. Ako je tko i pamtio čudo, a ono nije u nj vjerovao. Ako je tko i povjerovao, onda je zaključio da su se čuda događala samo u davnim dobima.

        Kud svi nepamtiše, tud i potomci drvosječe.

 

 

        Odakle onda ova priča? Iz fantazije.

       Odakle fantazija? Iz zbilje, koja se preobukla u fantastiku, da bi nam prišla bliže, i vratila nam izgubljeno.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.